prof. dr. sc. Ivan Pejić

Zavod za oplemenjivanje bilja, genetiku i biometriku, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet, Svetošimunska cesta 25, 10000 Zagreb

Elektronička pošta: ipejic@agr.hr

Zbog negativnih posljedica klimatskih promjena, ali i sličnih drugih globalnih prijetnji poput aktualne pandemije virusa koji uzrokuje bolest COVID-19, društvo će u prvom redu morati biti svjesno većih troškova u proizvodnji hrane i zdravstvenoj skrbi. Međutim, isto tako potrebno je raditi na strategiji zadovoljavanja kritičnih potreba za hranom kroz vlastitu (nacionalnu) proizvodnju. Ovo pretpostavlja određenu zaštitu i poticanje domaće proizvodnje kritičnih proizvoda te potpuno novo vrednovanje proizvoda i usluga usmjerenih na primarne ljudske potrebe, a to su hrana i zdravlje.

Prilagodbe Hrvatske  posljedicama klimatskim promjenama

Sve zemlje, pa tako i Hrvatska, pogođene su klimatskim promjenama i biti će dugoročno izložene istima. Stoga je nužno promišljati, istraživati i djelovati u pravcu što racionalnije prilagodbe novoj situaciji. Hrvatska kao mala zemlja ne može puno doprinijeti ublažavanju klimatskih promjena, ali može i treba se prilagođavati novoj situaciji. Smatram da je svijest o posljedicama klimatskih promjena u Hrvatskoj dosta visoka i da su prilagodbe u pojedinim sektorima već otpočele, ali ritam i opseg promjena nisu na zadovoljavajućem nivou.

Hrvatska definitivno nema dovoljno podataka i istraživačkih radova o utjecaju i ranjivosti na klimatske promjene i o konkretnim mjerama prilagodbe klimatskim promjenama, ali interes istraživačke zajednice, kao i izvori financiranja za ovakva istraživanja rapidno rastu.

Prema klimatskim scenarijima mojih suradnika na projektu (znanstvenici iz Državnog hidrometeorološkog zavoda), klimatske promjene u Hrvatskoj vodit će umjerenom povećanju prosječnih temperatura i smanjenju oborina (u odnosu na globalne scenarije), a potencijal prilagodbe istima je dosta veliki i ako bude ostvaren, omogućava značajno smanjenje rizika. Općenito, očekuje se „skraćivanje proljeća i jeseni“ s naglim prelazima iz hladnih u topla razdoblja i obrnuto.

Najugroženiji dijelovi

Najugroženiji dijelovi su vjerojatno poljoprivreda u cijeloj Europi, konkretno proizvodnja najvažnijih poljoprivrednih kultura (pšenica, kukuruz, ječam, soja i sl.) koje se uzgajaju na stotinama tisuća hektara. Iz domene poljoprivrede, smatram da će sve češći i duži periodi suše imati ukupno najveći utjecaj na rentabilnost proizvodnje najvažnijih izvora hrane za ljude i životinje. Stoga bi trebalo poticati projekte navodnjavanja tamo gdje su mogući i isplativi, a prije svega koristiti sjeme i sadni materijal kultivara tolerantnih na sušu, kao i otpornije pasmine domaćih životinja na isti „stres“ uzrokovan klimatskim promjenama. Svakako treba razmišljati i o uvođenju u proizvodnju novih do sada nekorištenih površina koje su manje izložene „stresu“ zbog suše, a postupno napuštati one gdje je učestalost i jačina suše povećana u zadnjim dekadama. Ovome moraju prethoditi istraživanja.

U poljoprivredi, uzimajući u obzir najvjerojatniji scenarij postupnog zatopljenja i promjene ritma oborina u idućim desetljećima, može se predviđati proširenje areala uzgoja nekih mediteranskih kultura u unutrašnjosti, kao i veća produktivnost nekih relativno nedavno introduciranih kultura poput soje. Međutim, ovo će biti postupni proces koji će istovremeno nositi i niz nepoznanica (npr. pojava novih vrsta, rasa bolesti i štetnika) te će i ovdje biti nužna prateća istraživanja za uspostavu potpuno novih tehnologija proizvodnje.

Povećane prosječne temperature nisu veliki problem za Hrvatsku u poljoprivredi, a vjerojatno i u drugim sektorima, ali povećani broj i trajanje toplinskih valova pričinjavaju štetu u pojedinim godinama i regijama. Iz iskustva na projektima, glavni negativni učinci u poljoprivredi proizlaze iz nedovoljno i/ili loše raspoređenih ukupnih padalina.

Uloga znanosti

Znanost mora osigurati istraživačku infrastrukturu i eksperte za objektivnu procjenu trenutnih posljedica klimatskih promjena i budućih rizika od istih. S rastućim spoznajama i egzaktnim rezultatima o učincima klimatskih promjena, znanstvena zajednica mora izgraditi kanale komunikacije prema izvršnoj vlasti kako bi se hitno i racionalno djelovalo gdje je to najpotrebnije.

Nema gotovih rješenja, već je potrebno u još većoj mjeri poticati istraživanja, tehnološki razvoj i obrazovanje u pravcu identifikacije i iskorištenja pozitivnih posljedica klimatskih promjena.

Primjeri dobre prakse

Primjeri dobre prakse u području poljoprivrede (biljnoj proizvodnji) su inteligentni sustavi navodnjavanja i razvoj novih kultivara poljoprivrednog bilja povećane tolerantnosti na sušu koji u uvjetima povećanog stresa daju sigurnije prinose (bolje podnose sušu) od starih kultivara. Kod visokodohodovnih kultura (povrće, cvijeće i neke vrste voća) razvijaju se i postaju ekonomski sve prihvatljiviji sustavi proizvodnje u zaštićenom prostoru (plastenici, staklenici, specijalne višekatne farme i sl.). Također, strateška orijentacija je na povećanu proizvodnju u neposrednoj blizini velikih tržišta (gradova) uslijed čega se smanjuju troškovi transporta uz istovremeno smanjenje emisije stakleničkih plinova iz transporta.

U poljoprivredi postoji veliki potencijal smanjenja emisije stakleničkih plinova. Također, na raspolaganju je niz novih tehnoloških pravaca kojima je moguće umanjiti rizike i povećati sigurnost proizvodnje hrane. Međutim, sve ovo ima svoju cijenu. Prilagodbe klimatskim promjenama u cilju sigurne proizvodnje hrane vezane su uz povećana ulaganja i proizvodne troškove. U uvjetima sadašnje globalno slobodne tržišne ekonomije, bez poticaja izvan sustava poljoprivrede ili povećanja cijene hrane, ovo se neće moći ostvariti.

Moja preporuka za prilagodbu klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj je pozitivno diskriminirati (financirati ili porezno rasterećivati) sve društvene procese koji mogu egzaktno dokazati veću prilagodljivost, učinkovitost ili otpornost na pojave izazvane klimatskim promjenama. To mogu biti napredni sustavi obrane od poplava, prevencije požara, proizvodnje ili konzerviranja energije iz silovitih prirodnih pojava, ali i cjenovno prihvatljivi sustavi koji umanjuju štete od suše u poljoprivredi, poput genetskog poboljšanja kultivara poljoprivrednog bilja.

Projekti

U periodu 2017. – 2019. vodio sam veliki istraživački projekt koji se bavio procjenom genetske prilagodljivosti nekih važnih poljoprivrednih kultura na uvjete sve češće suše.  Trenutno sudjelujem u novom istraživačkom projektu koji na sličan način brine o budućem održivom vinogradarstvu. Krajnji cilj ovih projekata je izbor ili stvaranje novih kultivara poljoprivrednog bilja koji će biti tolerantniji na sušu, tj. osigurati istu ili veću proizvodnju u uvjetima bez navodnjavanja.

Voditelj sam projekta „Procjena genetske adaptabilnosti hrvatskog sortimenta kukuruza i soje u funkciji oplemenjivanja prema tolerantnosti na sušu“ (AGRO-DROUGHT-ADAPT, 2017.-2019.) kojega su financirali Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) i Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ), unutar Programa poticanja istraživačkih i razvojnih aktivnosti u području klimatskih promjena Vlade Republike Hrvatske. Tijekom dvogodišnjeg projekta unaprijeđena je metodika procjene ekonomski značajne suše te je izdvojena germplazma (izvori biljnog materijala) radi povećanja tolerantnosti na sušu. Temeljem ovih spoznaja unaprijeđene su metode oplemenjivanja bilja kojima hrvatski oplemenjivači stvaraju nove kultivare povećane tolerantnosti na sušu. Popis publikacija projekta možete pregledati OVDJE.

Biografija autora

Dr. sc. Ivan Pejić, redoviti profesor u trajnom zvanju, zaposlen je u Zavodu za oplemenjivanje bilja, genetiku i biometriku Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član je Znanstvenog centra izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja (CroP-BioDiv).  Diplomirao je 1986. na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta „Josip Juraj Strossmayer“ u Osijeku, a magistrirao (1992.) i doktorirao (1996.) na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s disertacijom iz područja identifikacije genotipa i mapiranja gena za kvantitativna svojstva primjenom molekularnih markera. Dio istraživanja za svoju disertaciju izveo je na Sveučilištu Udine (Italija) i Državnom sveučilištu Sjeverna Karolina (SAD), a poslijedoktorsko usavršavanje obavio je na Sveučilištu Hohenheim (Njemačka).  Nositelj je modula Oplemenjivanje bilja na preddiplomskom studiju, Oplemenjivanje voćaka i vinove loze i Molekularno oplemenjivanje bilja na diplomskim studijima, te modula Metode molekularnog oplemenjivanja bilja na poslijediplomskom doktorskom studiju. Bio je mentorom 11 disertacija.  U znanstveno-istraživačkom radu primarno se bavi primjenom molekularnih metoda u analizi biodiverziteta i razvoju novih kultivara poljoprivrednog bilja.  Bio je suradnik ili koordinator više znanstveno-istraživačkih projekata, među kojima i voditelj projekta „Procjena adaptabilnosti hrvatskog sortimenta kukuruza i soje u funkciji oplemenjivanja za tolerantnost na sušu“ (HRZZ, 2017. – 2019.).  Autor je većeg broja znanstvenih radova od kojih je 47 (articles) referirano u ISI WoS (suma citata: 1518, h-index: 16). Koautor je dva udžbenika, četiri knjige (nacionalno izdanje) i osam poglavlja u knjizi (nacionalno i inozemno izdanje), te suurednik jedne monografije.