Na međunarodnoj razini, izvan EU-a, postoji nekoliko sporazuma koji daju obvezu smanjenja stakleničkih plinova (ublaženje) i obvezu provedbe mjera prilagodbe klimatskim promjenama:
- Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (eng. United Nations Framework Convention on ClimateChange, UNFCCC) koja ima za cilj postići stabilizaciju koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi na razinu koja će spriječiti opasno antropogeno djelovanje na klimatski sustav.
- Kyotski protokol uz UNFCCC dodatak je međunarodnom sporazumu o klimatskim promjenama, potpisan s ciljem smanjivanja emisije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova.
- Pariški sporazum o klimatskim promjenama (eng. Paris Agreement, također dio UNFCCC-a) kojem je cilj ograničavanje porasta globalne prosječne temperature na „znatno manje“ od 2 °C, osiguravanje opskrbe hranom, ali i jačanje kapaciteta država da se bore s posljedicama klimatskih promjena, razvoj novih „zelenih“ tehnologija i pomaganje slabijim, ekonomski manje razvijenim članicama u ostvarenju svojih nacionalnih planova o smanjenju emisija. Pariški sporazum o klimatskim promjenama najvažniji je međunarodni sporazum koji daje smjernice za prilagodbu. Republika Hrvatska ga je potpisala 22. travnja 2016. godine, ratificirala ga je (kao 147. država svijeta) 17. ožujka 2017. godine, a stupio je na snagu 23. lipnja 2017. godine. Tekst sadrži, među ostalim, sljedeće: “Stranke kao globalni cilj prilagodbe postavljaju jačanje kapaciteta za prilagodbu, jačanje otpornosti i smanjenje osjetljivosti na klimatske promjene radi doprinosa održivom razvoju i osiguravanja primjerenih mjera prilagodbe u kontekstu temperaturnog cilja”.
- Cilj 13 održivog razvoja Agende 2030 UN-a, za poduzimanje hitnog djelovanja u borbi protiv klimatskih promjena i njihovih utjecaja jedan je od 17 novih Ciljeva održivog razvoja (eng. Sustainble Development Goals – SDGs).