Intervju: Odlučnim, fokusiranim i koherentnim djelovanjem protiv klimatskih promjena

Intervju: Odlučnim, fokusiranim i koherentnim djelovanjem protiv klimatskih promjena

Dr. sc. Nikola Biliškov 

Zavod za kemiju materijala, Institut Ruđer Bošković, Bijenička cesta 54, 10000, Zagreb

Elektronička pošta: Nikola.Biliskov@irb.hr

 

Hrvatska je dio svijeta i, kao takva, nije imuna na globalni problem klimatske promjene. Štoviše, Hrvatska je geografski smještena na Sredozemlju, regiji koja se zbog klimatskih promjena zagrijava čak 20% brže od ostatka svijeta. Prema tome, očekuju nas izrazito intenzivne klimatske promjene, izrazitije nego u mnogim drugim dijelovima svijeta. Sama ta činjenica poziva na vrlo odlučnu, fokusiranu i koherentnu akciju na svim razinama.

Prilagodba Hrvatske posljedicama klimatskih promjena

Na Regionalnom forumu Zajednice za Sredozemlje (UfM), održanom 10. listopada 2019. u Barceloni, predstavljen je znanstveni izvještaj, koji pokazuje da je do sada na području Sredozemlja temperatura narasla za +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Ne primijenimo li odlučne mjere ublažavanja klimatskih promjena, do 2040. godine se očekuje porast temperature do +2,2 °C. Dodamo li tome zabilježen porast razine mora, povećanu učestalost sve intenzivnijih i dužih toplinskih valova i suša, što dovodi do dezertifikacije, kao i klimatski uzrokovane migracije životinjskih i biljnih vrsta te zarazne bolesti, postaje jasna ozbiljnost situacije. Glavni tajnik UfM-a Nasser Kamel je istaknuo: „Ni jedan jedini narod, ni jedna zajednica u našoj regiji nema dovoljno resursa da se sama nosi s tempom klimatskih promjena. Neosporno, u skladu s ciljevima održivog razvoja, naši zajednički napori u sljedećem desetljeću moraju se usredotočiti na suočavanje s ovim hitnim problemom koji nadilazi klimatske promjene i podrazumijeva preispitivanje našeg pristupa ograničenim resursima regije.“ To je vrlo jasan poziv na hitnu zajedničku akciju svih zemalja Sredozemlja.

Međutim, Hrvatska nije dovoljno ambiciozna po pitanju klimatskih promjena. Da budem precizniji, političko djelovanje u smislu suočavanja s klimatskim promjenama je nedovoljno. To se može primijetiti u npr. integriranim energetskim i klimatskim strategijama, konkretno u poglavljima  o dekarbonizaciji, energetskoj tranziciji i sl. Međutim, ispod te glazure se i dalje ne vide konkretni napori smanjenja ekstrakcije fosilnih goriva, kao i njihove upotrebe. Prečesto se hvalimo zavidnim udjelom obnovljivih izvora energije, a to je tako samo zato što u njih ubrajamo i velike hidroelektrane, koje, po važećim međunarodnim definicijama, to jednostavno nisu. Dakle, klimatske ambicije se u Hrvatskoj jednostavno nisu u skladu s ozbiljnošću krize. To se mora promijeniti.

Republika Hrvatska mora neodgodivo krenuti u hitnu, ambicioznu, oštro fokusiranu i znanstveno utemeljenu akciju, ne samo prilagodbe, nego, još važnije, ublažavanja klimatskih promjena. Izloženi smo vrlo ozbiljnim, konkretnim i svake godine sve evidentnijim geografski uvjetovanim prijetnjama. Zato nitko od nas, a ponajprije institucije vlasti, nema apsolutno nikakvo pravo na neaktivnost ili krivo usmjereno djelovanje. Integrirane energetsko-klimatske strategije bi trebale biti odlučnije u planiranju  smanjenja eksploatacije fosilnih goriva. Kao prvi korak bismo očekivali ukidanje subvencija za fosilna goriva te obustavu svih najavljenih istraživanja potencijalnih ležišta, što bi bila pretpostavka učinkovite energetske transformacije. Strategija niskougljičnog razvoja (trenutno na javnoj raspravi) ukazuje na ekstremno pomanjkanje ambicije po pitanju suočavanja s klimatskom krizom. Umjesto toga, nagoviješta se vrludava putanja negdje između scenarija NU1 i NU2, dakle politike bi trebale biti orijentirane ka potpunoj dezorijentaciji. No, na raspolaganju je mnoštvo kvalitetnih, objektivnih, međunarodno recenziranih znanstvenih podataka, iz kojih bi trebale biti izvedene smjernice za učinkovite politike. U tom bismo smislu očekivali učinkovito iskorištavanje svog tog akumuliranog znanja.

Najugroženiji dijelovi

Klimatološka mjerenja pokazuju da je Sredozemlje jedno od najugroženijih „vrućih točaka“, i to ne samo na razini Europe, nego i globalno. Zato se i u našim primorskim krajevima osjećaju najizrazitije posljedice krize. Ljeti bilježimo sve češće, sve intenzivnije i dulje toplinske valove, koji dovode do sve izrazitijih suša. Zimi nam se sve češće događaju intenzivne i dugotrajne provale arktičkog hladnog zraka. To su ekstremi, a između njih bilježimo mnogobrojne partikularne događaje, koje možemo pripisati klimatskim promjenama. Prema procjenama investicijske banke Nordea, prijeti nam dezertifikacija (čije naznake već sad bilježimo), ali i perspektiva klimatskih migracija, i to ne samo s Bliskog Istoka ili sjevera Afrike prema nama, nego i iz naše zemlje. To su trenutno najugroženiji dijelovi, ali s produbljenjem krize se sve više šire područja najveće ugroženosti. Iako neki spekuliraju o povoljnim posljedicama na turizam ili poljoprivredu, to možda mogu biti tek kratkotrajni učinci. Dugoročno, ne vidim apsolutno ništa pozitivno u klimatskim promjenama. Nitko neće biti pošteđen, ako ne poduzmemo odlučnu sustavnu akciju.

Prosječne temperature su tek najevidentniji pokazatelj klimatskih promjena, onaj kojeg nam je najlakše predočiti. No, porast prosječne temperature sam za sebe nije toliko problematičan. Problem je što je temperatura mjerilo topline sadržane u ekosustavu, dakle porast temperature je pokazatelj nekakvog viška topline u sustavu. Toplinu trebamo razumjeti kao kinetičku energiju čestica nekog zagrijanog tijela. To zapravo znači da naš ekosustav ima sve veću energiju, koju onda mora na neki način „potrošiti“, tj. pretvoriti u neki drugi oblik. Zato bilježimo sve izrazitije vremenske ekstreme, što se odražava i u količini padalina. Tako ljeti imamo sve manje kiše, a onda se sve češće događaju izrazito obilni prolomi oblaka, koji mogu imati i katastrofalne posljedice, osobito u poljoprivredi. Preobilne kiše ne uspijevaju ni obnavljati podzemne vodotokove, tako da iz više razloga nemamo velike koristi od njih. I tako, opet dolazimo do zaključka da posljedice klimatskih promjena nemaju pozitivan učinak na gospodarstvo.

Moramo biti svjesni da nas očekuju značajne promjene, koje, kako sam rekao, dugoročno nisu ni po čemu pozitivne. Neke od poljoprivrednih kultura u skoroj budućnosti neće dobro uspijevati u našim krajevima. Klimatske promjene donose i promjene u stilu života. Istraživanja pokazuju da su građani već dugo vrlo zabrinuti zbog klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj. Institucije zakonodavne i izvršne vlasti moraju prepoznati taj izazov te adekvatno odgovoriti na njega.

U svakom slučaju mislim da je ublažavanje klimatskih promjena važnije od prilagodbe posljedicama istima. No, sa zaoštravanjem klimatskih promjena sve važnije postaju mjere prilagodbe, ali treba shvatiti da ni naš kapacitet prilagodbe nije neograničen.

Uloga znanosti

Znanost je tu da mjerenjima i računalnim simulacijama donosi objektivne podatke o stanju sustava koji su predmet znanstvenog istraživanja, da te podatke objavljuje u međunarodno recenziranim znanstvenim časopisima, iznosi ih na znanstvenim konferencijama te da, na temelju toga, iznosi ulazne parametre, na kojima bi se trebale temeljiti javne politike. Svako mudro društvo u tom smislu koristi znanstvene podatke. Javnost, uostalom, u svom interesu i očekuje od države takvu interakciju. Već sam rekao da naša akademska zajednica raspolaže velikom količinom znanja o prirodi i okolišu RH, no država to preslabo koristi.

Teško je izdvojiti neki određeni rad koji bi obuhvaćao sve aspekte klimatske krize na globalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj skali. Zato je tu bolje citirati zbornike, od kojih su na globalnoj skali najsadržajniji izvještaji Međuvladinog panela o klimatskim promjenama pa izdvajam najrecentniji: https://www.ipcc.ch/sr15/. Na regionalnoj razini Sredozemlja bih istaknuo UfM-ov 1. znanstveni izvještaj o klimatskim i okolišnim promjenama na Sredozemlju: https://ufmsecretariat.org/climate-change-report/, a na nacionalnoj razini najkvalitetnijim klimatološkim studijama smatram one koje produciraju akademik Mirko Orlić i profesor Branko Grisogono. No, tome bi se trebali dodati i rezultati svih ostalih znanstvenika, koji se bave praćenjem klime i okoliša, kao i posljedicama klimatskih promjena.

Istraživanja naših znanstvenika rezultirala su ogromnom količinom sustavnih podataka o svim sastavnicama lokalnog okoliša, kao i o društvenim i drugim aspektima klimatske krize. Međutim, problemi nastaju pri komunikaciji znanstvenika s institucijama zakonodavne i izvršne vlasti.

Primjeri dobre prakse

Sve se više uvode obnovljivi izvori energije, koji imaju sve veću ulogu u ukupnom energetskom miksu. U nas su administrativne prepreke i dalje prevelike i demotivirajuće za građane koji bi se željeli aktivno uključiti u energetsku transformaciju. Zato se većina doista pozitivnih primjera svodi na individualne akcije entuzijasta. Kronično nam nedostaje sustavne ambicije, koja bi se odražavala kroz potpore i intenziviranje implementacije obnovljivih izvora energije. Zato dosta kaskamo u odnosu na Europu.

Europa se sve više okreće održivim tehnologijama, u što uključujem i masovno uvođenje obnovljivih izvora energije. Gradi se infrastruktura potrebna za transformaciju prometa s fosilnih goriva na električni pogon, uključujući i zeleni vodik. Međutim, i na razini Europe  previše se oslanjamo samo na uvođenje novih tehnologija, bez još potrebnije „korijenske“ promjene prevladavajućeg društveno-ekonomskog sustava.

Projekti

Od znanstvenih istraživanja na tom polju  izdvojio bih projekt „Novi materijali za pohranu energije“ koji je proveden u okviru programa Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u suradnji s Hrvatskom zakladom za znanost PKP-2016. Projekt je vodio dr. sc. Ivan Halasz, a rezultirao je nizom novih materijala s velikim potencijalom pohrane vodika kao „nosača“ energije. Rezultati su objavljeni kao međunarodno recenzirani znanstveni radovi. Popis publikacija možete pregledati OVDJE. Jedna od isporuka tog projekta je brošura koja opisuje glavne rezultate. Sličan je bio i fokus istraživanja u okviru bilateralne suradnje s kolegama iz Instituta za nuklearne nauke Vinča iz Beograda. U okviru te suradnje je objavljeno nekoliko znanstvenih radova, a održana su i tri sastanka s partnerima iz Francuske te smo nastupili na nekoliko znanstvenih konferencija. Osim toga, sudjelujem i u COST akcijiMechanochemistry for SustainableIndustry“.

Biografija Autora

Dr. sc. Nikola Biliškov je zaposlen kao viši znanstveni suradnik na Zavodu za kemiju materijala Instituta Ruđer Bošković. Diplomirao je te 2009. godine doktorirao na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se na Švicarskom federalnom institutu za materijale i tehnologije EMPA u domeni ETH u Zürichu. Istraživački interesi su mu međumolekulske interakcije u kondenziranoj materiji, razvoj i karakterizacija materijala za kemijsku pohranu i konverziju energije te razvoj, implementacija i mehanistička pozadina mehanokemijske reaktivnosti. Dobitnik je stipendije za iskusne istraživače u sklopu programa u sklopu Marie Sklodovska-Curie, koju će u razdoblju od 2021. do 2023. implementirati na Sveučilištu McGill u Montrealu, u grupi prof. Tomislava Friščića. Do sada je sudjelovao u 5 nacionalnih projekata, bio je suradnik i član vijeće voditelja 2 COST projekta te voditelj bilateralne srpsko-hrvatske istraživačke suradnje. Do sada je objavio 25 znanstvenih radova, 1 poglavlje u knjizi te 2 knjige. Vrlo je aktivan u popularizaciji znanosti. Glavni je inicijator Apela znanstvenika RH za sustavnu klimatsku akciju.

Podijeli: