Izv. prof. dr. sc. Domagoj Vulin dipl. ing.

Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku, Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Pierottijeva ul. 6, 10000, Zagreb

Elektronička pošta: domagoj.vulin@rgn.hr

Republika Hrvatska kao članica EU mora zadovoljiti stanovite kriterije kao posljedicu niza primjenjivanih mjera prilagodbe posljedicama klimatskih promjena. Brzom prilagodbom posljedicama klimatskih promjena tj. dobrim snalaženjem tijekom klimatskih promjena imamo priliku biti primjer drugim državama.

Prilagodba Hrvatske posljedicama klimatskih promjena

Samoj prilagodbi kao takvoj prethodi prikupljanje podataka kako bi se moglo kvalitetno detektirati probleme (ili potencijalne probleme ukoliko ne bismo imali mjera prilagodbe) uslijed klimatskih promjena, te kako bismo bili ukorak sa znanstveno-tehnološkim napretkom ostalih članica EU. Prilagodba posljedicama klimatskih promjena ima svrhu planiranja stanovite politike koja bi trebala osigurati kvalitetnu strategiju provođenja promjena u idućih nekoliko desetljeća. Iz svog iskustva i praćenja informacija vezanih uz klimatske promjene, Republika Hrvatska je spremna na klimatske promjene formalno, iako postoji prostor za poboljšanje, upravo u smislu strateškog planiranja na temelju mjerljivih informacija i podataka (eng. data-driven), kao suprotnost intuitivnom zaključivanju o elementima koji su poželjni u spomenutoj strategiji, i onima koji to nisu. Pri tome konkretno ciljam na količinu javno dostupnih podataka, izradu sistematiziranih baza, i općenito informacija na temelju kojih bi se moglo pratiti utjecaj klimatskih promjena. Takvi podatci mogu služiti izradi kvalitetnijih budućih scenarija.

Kroz niz istraživačkih projekata (od kojih većinom međunarodnih europskih) u kojima sam sudjelovao i sudjelujem, kako sam već spomenuo, može se osjetiti nedostatak informacija. Međunarodni projekti su dobri za stjecanje osjećaja na kojoj smo razini u odnosu na druge države. Može se reći da po količini javnih ili istraživačima dostupnih podataka o utjecaju klimatskih promjena ili posljedicama klimatskih promjena ipak nismo među najnaprednijim članicama EU, a postoji i vidljiva razlika između zapadnijih članica EU i onih istočnijih.

Najugroženiji dijelovi

Smatram da možemo očekivati opasne toplinske valove, ekstremne oluje i sve dugotrajnije suše. S obzirom na nadmorske visine otoka i priobalnih naselja te poplave koje se događaju u kopnenim dijelovima Hrvatske, vjerojatno bi trebalo pažnju posvetiti zaštiti od poplave i prilagodbi dizanju razine mora. Međutim, Hrvatska se ne smije miješati s državama koje najviše pridonose klimatskim promjenama, a realno je konstatirati kako kao relativno mala država ne možemo na njih utjecati, nego im se možemo samo prilagoditi.

Kao naftni inženjer, shvaćam kako je EU primorana radi energetske neovisnosti što više povećati udio obnovljivih izvora energije. Taj bitni energetski element  zatim se argumentira klimatskim promjenama, tj. emisijama nastalim sagorijevanjem fosilnih goriva. Međutim, Hrvatska je jedan od slabijih emitera u EU, zbog slabe industrije i također smo u vrhu po udjelu obnovljivih izvora (računajući hidroelektrane). Istovremeno imamo znatnu količinu resursa i tradiciju proizvodnje nafte i plina u odnosu na druge članice EU. To je za mene dovoljan broj ekstrema po kojima se naša strategija energetske tranzicije može razlikovati od drugih strategija u EU. To je najčešće intenzivno argumentirano klimatskim promjenama, a da ponovimo, mi smo slabi emiteri. S treće strane, imamo proizvodnju nafte i plina koja zadovoljava manje od 50% potreba Republike Hrvatske. Proizvodnja nafte i plina monotono se smanjuje, čime prirodno smanjujemo te ograničene resurse. Drugim riječima, i da se najbolje optimira proizvodnja nafte i plina u Republici Hrvatskoj, ona neće nikad moći zadovoljiti potražnju. S četvrte strane, vezano uz naftno-plinsku industriju, u Republici Hrvatskoj je oko 10 000 zaposlenih, a INA je redovito najprofitabilnija firma u državi. U Republici Hrvatskoj, poistovjećivanje zatiranja proizvodnje nafte i plina, i povećavanja obnovljivih izvora energije s pozitivnim učinkom na klimatske promjene u Republici Hrvatskoj je potpuno krivo, neupućeno i opasno. Prestanak proizvodnje nafte i plina u Republike Hrvatske će značiti još veći uvoz (i cijenu) fosilnih goriva, te tisuće nezaposlenih ljudi. Možda je potrebno ponoviti da smo po emisijama, pa i po emisijama po stanovniku i po emisijama po m² na dnu ljestvica u EU. Uglavnom, pozitivne posljedice naglašavanja klimatskih promjena za Hrvatsku su aktivnosti u smislu povećanja obnovljivih izvora. Ako se uvede parametar zapošljavanja, negativne posljedice bi mogle biti puno veće jer se povećanje udjela obnovljivih izvora energije nedovoljno fokusira na povećanje zapošljavanja u svom sektoru, a ponekad se poistovjećuje s prestankom proizvodnje nafte i plina.

Kako sami ne utječemo na klimatske promjene, posljedice u Republici Hrvatskoj su jedino socio-ekonomske i na taj način bi slabije razvijene regije trebalo aktivirati uvođenjem obnovljivih izvora energija, ali isključivo pod uvjetom zapošljavanja lokalnog stanovništva. Na primjer, u naftnoj industriji, budući da naftne kompanije često rade kao operator u stranim državama, postoji obaveza zapošljavanja velikog postotka lokalnog stanovništva (često oko 50 % i više), pa makar se radilo o nekoliko mjeseci rada u toj državi.

Postoji još jedna velika prilika za Republiku Hrvatskoj u smislu ublažavanja klimatskih promjena; naša plinska polja često u sastavu imaju i preko 50 % CO₂, što je dokaz da ima puno potencijalnog skladišnog prostora za CO₂, višestruko više nego što su emisije u Republike Hrvatske, a koji se može profitabilno iskoristiti u sustavu trgovanja emisijama za skladištenje CO₂ iz drugih država.

Uloga znanosti

Mjerama prilagodbe (kao i nizu drugih mjera) prethodi nekoliko tzv. simulacija koje daju nekoliko projekcija za nekoliko perioda u budućnosti. Te simulacije su praktički tzv. „soft-engineering“ koji nije previše interesantan u smislu pomaka u znanosti, iako itekako može uzrokovati pomake u političkom smislu. Uvijek postoji određena veza između znanstvene zajednice i onih koji izrađuju strategije i definiraju mjere, međutim iz same postavke da politika određuje tko će raditi simulacijske studije, znanstveni element biva umanjen. Proces je najčešće takav da određena skupina iz znanstveno-istraživačkog miljea izradi scenarije, na njih se poziva stanoviti nacrt strategije i onda strategija ide na javnu raspravu. Često sam pažljivo čitao takve nacrte strategija i davao komentare, uz reference, argumente itd., kao uostalom i mnogi drugi kolege s fakulteta i instituta, međutim, koliko sam do sada uočio – do rasprave, tj. demantiranja ili potvrde izložene argumentacije u većini slučajeva ne dolazi. Drugim riječima, znanstveni doprinos je podloga predloženim strategijama i mjerama, ali u svijetu znanosti, najčešće je taj isti doprinos minoran.

Primjeri dobre prakse

Područje tj. fokus mog istraživačkog rada je na primjeni tehnologije izdvajanja i skladištenja ugljičnog dioksida (eng. Carbon Capture and Storage, CCS) tj., još više na izdvajanju, korištenju i skladištenju (eng. Carbon Capture Utilization and Storage, CCUS). Trajno skladištenje CO₂ u iscrpljenim ležištima nafte, plina ili dubokim slanim akviferima indirektno je vezano uz prilagodbu, tj. radi se o smanjenju emisija i potrebe za prilagodbom u smislu promjene načina života. Dužnost je svakog istraživača ne samo istraživati, nego i diseminirati nove zaključke i spoznaje, ali i podizati svijest. To znači publiciranje znanstvenih i stručnih članaka, sudjelovanje na kongresima, izradu brošura, objave na portalima, ankete, ili organizaciju radionica koje često pokrivaju ono što nije u uskom fokusu istraživanja, pa se u to uklapa i dio u kojem se govori o utjecaju klimatskih promjena. Na primjer, u sklopu EU H2020 projekta zvanog Strategy CCUS uskoro ćemo organizirati radionicu za sve zainteresirane moguće dionike CCUS klastera i na radionicu nisu pozvani samo predstavnici firmi koje su značajni emiteri CO₂ ili oni koje mogu transportirati ili koristiti CO₂. U Republici Hrvatskoj postoji golemi potencijal skladištenja CO₂ prilikom utiskivanja CO₂ za poboljšanje proizvodnje nafte, tzv. CO2-EOR, tj. procesa „CO2-Enhanced Oil Recovery“. Također, znanstvena istraživanja pokazuju veliku perspektivu korištenja CO₂ za proizvodnju geotermalne energije. Poput skladišta prirodnog plina, odgovarajuće podzemne strukture je potrebno istražiti za skladištenje vodika, za tzv. “Power-to-Gas” tehnologije (P2G). Kako bi se te tehnologije približile stručnjacima iz drugih područja, ili građanima, potrebno je stvoriti kontekst. Kontekst uključuje i rizike klimatskih promjena i prilagodbu, uključujući mogućnosti smanjenja emisija i u situacijama gdje se uski dio istraživanja prikazuje u širem kontekstu, poželjno je okupiti što širi spektar sudionika, čitatelja ili općenito zainteresiranih.

Načelno, ako se eliminiraju edukacijske/diseminacijske aktivnosti, prilagodba u sektoru poljoprivrede i graditeljstva se čini kao najpraktičnija. Također mi se čini kao dobra praksa projektna suradnja s osiguravajućim kompanijama, kojima je u interesu procijeniti rizike uslijed npr. češćih poplava i suša zbog klimatskih promjena.

Projekti

EU projekti CASTOR i GeoCapacity su prvi EU projekti u kojima sam kao asistent na Zavodu za naftno inženjerstvo, na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu sudjelovao u prvim procjenama kapaciteta skladištenja CO₂ u podzemlju za Republiku Hrvatsku. Tome je slijedio niz projekata poput CO2NET EAST koji je dobar primjer projekta s ciljem umrežavanja i širenja svijesti javnosti. Također, mogu izdvojiti i projekt ESTMAP u kojem smo izradili prve procjene mogućnosti primjene različitih tehnologija podzemnog skladištenja energije, poput prirodnog plina, vodika, komprimiranog zraka i sl. To je čak i vezano uz mjere prilagodbe, ali mislim da se, na žalost, na nivou nacionalnih mjera nije previše obraćalo pažnju na informacije koje su za istu državu dostupne kao rezultat EU projekata.

Trenutno sudjelujem na EU H2020 ENOS (eng. Enabling Onshore CO₂ Storage in Europe) projektu koji je pri kraju i on obuhvaća široki spektar aktivnosti od edukativnih do praktičnih elemenata pri utiskivanju CO₂. Primjerice, na tom projektu smo upravo pri kraju predavanja i ispita za internacionalni i interdisciplinarni sveučilišni poslijediplomski specijalistički studij Sveučilišta u Zagrebu (eng. CO₂ GeologicalStorage International Master) koji sadrži kolegije vezane uz socijalne aspekte, geološko istraživanje, modeliranje utiskivanja, ekonomske i zakonodavstvo itd. Već sam spomenuo EU H2020 projekt Strategy CCUS, gdje sam voditelj hrvatskog tima, i tu pozivamo zainteresirane iz vladinih organizacija, građanskih udruga, industrijskih predstavnika, znanstvenike i stručnjake na idući skup/radionicu zvanu „Regional Stakeholder Comittee“. Također smo u 2019. godini dovršili nacionalni projekt ESCOM projekt – Evaluacijski sustav za smanjenje emisije CO₂, a rezultat tog projekta je jedinstvena online aplikacija koja pokazuje elemente procjene naftnih, plinskih i geotermalnih resursa u kontekstu CCS-a, od primarne proizvodnje, skladištenja ili korištenja CO₂ do ekonomske procjene svake tehnologije. Aplikacija je još dostupna, i nadam se, pristupačna (lako shvatljiva) svima jer je ideja i bila napraviti demonstraciju metoda kroz interaktivnu online aplikaciju. Popis objavljenih publikacija projekta možete pregledati OVDJE.

Preporuka za prilagodbu klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj je što ranije potencirati najveći mogući broj praktičnih tehničkih mjera koje bi poslužile u „pilot razdoblju“ strategije nakon kojeg bi bile moguće korekcije mjera i brža prilagodba u idućem razdoblju.

Biografija autora

Domagoj Vulin od 2003. godine radi na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, prvo kao stručni suradnik, zatim znanstveni novak, asistent, a od 2011. g. kao nastavnik tj. docent i izvanredni profesor. Doktorsku disertaciju pod nazivom „Modeliranje termodinamičkih i petrofizičkih parametara za geološko skladištenje ugljičnog dioksida“, a tim područjem petrofizike i termodinamike bavi se u sklopu niza znanstvenih projekata EU FP6 i FP7, poput EU GeoCapacity, gdje su prvi put procijenjeni kapaciteti uskladištenja CO₂ u iscrpljenim naftnim i plinskim ležištima te regionalnim akviferima. Pored toga, sudjelovao je u nizu projekata vezanim uz zbrinjavanje CO_2. Bio je u radnoj skupini za prenošenje Direktive o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva u nacionalno zakonodavstvo, sudjelovao u različitim studijama (poput Model tržišta plinom u Republici Hrvatskoj za HROTE, procjena kapaciteta podzemnih skladišta plina Grubišno Polje i PSP Okoli, itd.

Član je uredništva u časopisu „Central European Journal of Engineering“ (De Gruyter Open) te bio evaluator nekoliko HRZZ, stranih nacionalnih i EU projekata. Sudjelovao je kao voditelj hrvatskog tima za procjenu kapaciteta podzemnog skladištenja energije u sklopu EU H2020 projekta ESTMAP (Energy Storage and Mapping) gdje su također prvi put za RH procijenjeni kapaciteti podzemnog skladištenja energije. Trenutno sudjeluje na H2020 projektu ENOS (Enabling Onshore CO₂ Storage in Europe) u sklopu kojeg je autor poglavlja elektroničke knjige „E-lecture 6: CO2-EOR“ te predavač na internacionalnom specijalističkom studiju „CO₂ Geological Storage International Master“, voditelj je hrvatskog tima na EU H2020 projektu vezanom uz istovremeno iskorištavanje i utiskivanje CO₂ (Strategy CCUS) te je bio voditelj znanstvenog projekta ESCOM (Evaluation System for CO₂ Mitigation) vezanog uz smanjenje emisija korištenjem inovativnih tehnologija u naftnoj „upstream“ industriji, koji se provodio u sklopu Programa Vlade Republike Hrvatske za poticanje istraživačkih i razvojnih aktivnosti u području klimatskih promjena, a financirao ga je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost uz podršku Hrvatske zaklade za znanost.