Odjel za biologiju, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ulica cara Hadrijana 8/A
Osijek, HR-31000 Osijek

Elektronička pošta: hackenberger@biologija.unios.hr

Vodite projekt „Prilagodba mjera kontrole populacije komaraca klimatskim promjenama u Hrvatskoj“.

Zašto su komarci među najopasnijim životinjama na Zemlji?

Bez imalo pretjerivanja može se reći kako su komarci najopasnije životinje na svijetu. Naime, to su životinje čiji ubod uzrokuje najveći broj smrti na svijetu. Procjenjuje se kako samo od malarije godišnje oboli preko 200 milijuna ljudi od čega oko pola milijuna završi fatalno. No, pored malarije tu je cijeli niz drugih parazitnih i virusnih bolesti koje su, iako daleko manje letalne od malarije, uzrokom umiranja širom svijeta. Osim toga komarci predstavljaju i potencijalni rizik širenja novih vrsta ili sojeva virusa ili pak drugih još nepoznatih uzročnika bolesti.

Na koji način klimatske promjene utječu na populaciju komaraca u Hrvatskoj?

Komarci naseljavaju gotovo cijelu Zemlju. Samo na Islandu i Antarktiku za sada nema komaraca. Kažem za sada, jer svjedoci smo globalnih promjena. Kada se govori o globalnim promjenama prvenstveno se misli na globalno zagrijavanje i promjenu klime. Direktna posljedica globalne promjene klime je istovremena globalna promjena svih parametara ekoloških sustava. Te promjene se najbolje odražavaju u promjenama bioraznolikost kako u kvalitativnom tako i u kvantitativnom smislu. Na malim skalama, tj. na lokalnim razinama uočavaju se pojave novih vrsta kojih u prošlosti na tim mjestima nije bilo. Neke vrste se pojave sporadično, a neke se nastanjuju trajno. Takvo širenje područja rasprostranjenosti pojedinih vrsta obuhvaćaju i kopno i more. Od toga nisu lišene ni vrste komaraca. Eklatantan primjer je tigrasti komarac, poznat po prijenosu virusa uzročnika groznice zapadnog Nila. U prošlosti je taj komarac obitavao isključivo na području jugoistočne Azije. U Europi je prvi put pronađen u Albaniji 1979. Sljedećih jedanaest godina tigrasti komarac se nije pojavljivao u drugim europskim državama sve do 1990. godine kada je pronađen kod Genove u Italiji. Do kraja devedesetih tigrasti komarac je bio nastanjen na području gotovo cijele sjeverne Italije odakle se postepeno širio i na naše priobalje. Tako je vrsta koja je na našim otocima bila potpuno nepoznata, na nekima od njih danas postala dominantnom. Iako su mnogi poznati entomolozi tvrdili kako nema opasnosti širenja ove vrste u unutrašnjost Hrvatske, tigrasti komarac se raširio po cijeloj zemlji i danas ga ima kako u Dalmaciji tako i u Zagrebu i Osijeku. Srećom, groznica zapadnog Nila nije toliko letalna, no može prouzročiti znatne probleme vrlo mladim i vrlo starim osobama ili pak osobama s komorbiditetima. Kao što se poljoprivrednici suočavaju s novim kukcima koji čine štetu na urodima a koji nam dolaze s područja Jugoistočne Europe ili Bliskog istoka, kao što se i ribari susreću s vrstama riba kojih u Jadranu prije nije bilo, tako je za očekivati dolazak novih vrsta komaraca koji će se poput tigrastog komarca uspješno akomodirati na uvjete i trajno nastaniti. Već danas jedna istraživačka grupa prati naseljavanje japanskog komarca u Hrvatskoj koje je u tijeku.

Na koji način ćete u sklopu projekta stvoriti sustav predviđanja potrebe i načina kontrole i regulacije brojnosti populacija komaraca?

Već 2013. godine smo načinili nekoliko matematičkih modela pomoću kojih smo izuzetno uspješno simulirali dinamike populacija komaraca na području Osijeka. Prilikom izrade simulacija i njihovih validacija realno izmjerenim podacima na terenu, otkrili smo niz pravilnosti i zakonitosti koje omogućavaju predviđanje dinamike a time i znatno preciznije planiranje korištenja mjera kontrole. Uočili smo kako je predvidljivost dinamika populacija komaraca u ovom dijelu Europe vremenski ograničena na dva razdoblja tijekom sezone i kako su populacije u tim razdobljima najosjetljivije. Drugim riječima možemo izračunati u kojem vremenu treba poduzeti određene mjere kontrole kako bi se postigla maksimalna učinkovitost. Bitni čimbenici koji utječu na dinamiku populacije komaraca su temperatura, dužina dana, vlažnost zraka i dostupnost vode. Intrigantno je i zanimljivo kako promjene ovih parametara nemaju uvijek lako predvidljivu posljedicu na populacije komaraca nekog područja. Npr. na jednom dijelu Hrvatske povećanje prosječne godišnje temperature od 1°C će dovesti do povećanja ukupnog opterećenja komarcima za 10%, dok će jednaka promjena na drugom dijelu zemlje uzrokovati pad ukupnog opterećenja za 30%. Naime, povećanje temperature, s jedne strane produljuje sezonu i ubrzava životne cikluse, no s druge strane, u zavisnosti o predviđenom klimatskom scenariju za to područje, može značiti nedostupnost vode. Tijekom projekta ćemo izraditi scenarije promjena dinamike populacija komaraca za cjelokupno područje Hrvatske. Na taj način će se uočiti kritična područja na kojima se može očekivati eskalacija problema. Jednako tako ćemo simulacije prilagoditi karakterističnim područjima na kojima će tada biti moguće optimizirati mjere kontrole u skladu s parametrima specifičnim za to područje. Pomoću računalne simulacije proistekle iz ovog projekta na svakom od ciljnih područja biti će moguće optimizirati mjere kontrole i suzbijanja, te promjenom parametara prilagoditi optimizaciju promjenama klime.

Koje istraživačke aktivnosti provodite?

Aktivnosti projekta mogu se podijeliti u četiri cjeline. Prva cjelina je prilagođavanje simulacija specifičnim područjima što podrazumijeva i njihovu validaciju realnim podacima dobivenim na terenu. Druga cjelina je određivanje relevantnih podataka za svako područje što se čini kombiniranjem terenskih mjerenja i obrade na terenu dobivenih podataka. Terenska istraživanja obuhvaćaju aerofoto snimanja sa svrhom izrade digitalnih visinskih modela, izlučivanja ostalih relevantnih parametara (površina plavljenja, površina otvorenih i zaklonjenih naplavina, vegetacija) te uzorkovanja komaraca sa svrhom mjerenja sezonske dinamike. Podaci dobiveni na terenu se između ostalog koriste za kalibraciju i rekalibraciju simulacija za dotično područje. Treća cjelina istraživanja obuhvaća primjenu metoda dinamičkog energijskog budžeta za procjenu osjetljivosti pojedinih populacijskih kompartmenata tijekom sezone. Svrha ovih istraživanja je dodatno povećanje učinkovitosti tretiranja. Četvrta cjelina je automatizacija monitoringa, tj. iznalaženje načina daljinskih istraživanja komaraca što treba omogućiti daleko brže i pravodobnije odlučivanje o mjerama kontrole i suzbijanja. Sve četiri cjeline su međusobno isprepletene i iako se tri od njih odvijaju poglavito u Osijeku, a jedna u Zagrebu, zahvaljujući izvrsnoj komunikaciji i promptnoj razmjeni informacija, čini se kao da se sve odvija u jednoj instituciji. Osim ovih glavnih aktivnosti, u sklopu projekta radimo istraživanje javnog mijenja, a u planu je i upoznavanje javnosti s rezultatima projekta, te edukacija dionika iz sektora zdravstva, turizma i tzv. zelenog sektora.

U sklopu projekta koristite Biogents AG (BG-pro) klopke za komarce, na koji način vam pomažu u provedbi projekta?

Klopke za komarce su nam krucijalan dio opreme za terenska istraživanja. Pomoću ovih izvrsnih klopki u koje stavljamo atraktante (sredstva koja privlače komarce) u vrlo kratkom vremenu možemo skupiti znatan broj kukaca. Pomoću planskog uzorkovanja tako određujemo ukupno opterećenje komarcima na nekom području u određenom vremenu.

Koliko je Hrvatska pogodna za nastanjivanje invazivnih vrsta komaraca?

Dosadašnje iskustvo je pokazalo kako je područje Hrvatske jako pogodno za nastanjivanje mnogih organizama. Raznolikost geografskih osobina ili bolje rečeno biljnogeografskih osobina različitih područja naše zemlje pružaju raznolike uvjete kojima se lako prilagođava veliki broj organizama. Značaj tolike raznolikosti za dolazak novih vrsta postaje izraženo pogotovo u uvjetima globalne promjene klime. Veliki dio zemlje s obilježjima kontinentalne klime poprima obilježja submediterana. Svi organizmi, pa tako i komarci, kojima je preživljavanje, a time i naseljavanje u našu zemlju, bilo sprječavano nemogućnošću prezimljivanja jake hladne kontinentalne zime, sada više nemaju takvu zapreku. Osim toga, Hrvatska je bogata vodom nužnom za prvi dio životnog ciklusa komaraca. Stoga je logično za očekivati daljnje širenje i dolazak pojedinih, danas egzotičnih, vrsta komaraca u naše krajeve.

Smatrate li da je javnost dovoljno upućena u opasnost transmisivnih zaraznih bolesti?

U sklopu projekta istražujemo i javno mišljenje. Prve ankete su bile ispunjene u neočekivano velikom broju. To je pokazalo kako su ljudi itekako zainteresirani za ovu problematiku. Međutim, iz odgovora ne neka pitanja je već sada razvidno kako su informacije koje egzistiraju među pučanstvom nedostatne, a ponekad i krive. Stoga mislim kako javnost nije dovoljno upućena u opasnost prijelaznih zaraznih bolesti koje prenose komarci. Postoji nekoliko socioloških fenomena kada su u pitanju komarci i zarazne bolesti koje prenose. U krajevima u kojima su komarci stalan veliki problem ljudi su skloni u svojoj percepciji umanjivati opasnost zaraznih bolesti. Kako kod nas praktički malarije nema već jako dugo vrijeme, a kako su ostale bolesti koje komarci prenose ili rijetke ili još nepoznate kod nas, takva percepcija je potpuno očekivana. Međutim, pojava takvih bolesti je kod nas najvjerojatnije češća nego što se zna. Naime, simptomi npr. groznice zapadnog Nila nisu specifični i često se temeljem njih dijagnosticira „malo jača prehlada” ili „gripa”. Za pouzdanu dijagnostiku potrebno je specifično testiranje koje se u pravilu ne provodi. Ne treba zaboraviti da je naša glumica Mira Furlan, preminula upravo zbog zaraze tom bolešću putem uboda komarca.

Prema dosadašnjim rezultatima istraživanja u sklopu projekta, koje su moguće mjere prilagodbe kontrole populacije komaraca klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj?

Dosadašnja istraživanja su pokazala kako u Hrvatskoj postoji najmanje pet regija specifičnih po dinamikama populacija komaraca i po vjerojatnosti očekivanih scenarija promjena klime. Svaka od tih regija zahtjeva drukčiji pristup, pa i drukčiju dugoročnu strategiju kontrole i suzbijanja. Nadalje, svaka regija je karakterizirana drukčijim kapacitetima i maksimalno mogućim opterećenjem stanovništva komarcima. Periodi najveće osjetljivosti populacija na tretiranja razlikuju se među regijama, a te razlike će postajati veće ili manje u zavisnosti od trendova promjene klime. Kako bi se na području neke općine ili županije trajno riješio problem komaraca nužan je period od najmanje sedam godina. Treba naglasiti kako, kada su komarci u pitanju, ne postoji univerzalno rješenje. Malarija je u Hrvatskoj iskorijenjena zahvaljujući, između ostalim, i dr. Andriji Štamparu. On je upotrebljavao dvije rigorozne i jednu biološku metodu. Rigorozne su bile upotreba dugo perzistirajućeg izuzetno jakog insekticida DDT-a i isušivanje, a biološka metoda je bila nastanjivanje ribe gambuzije gdje god je to bilo moguće. To je bila vrlo učinkovita kombinacija. DDT je uništavao odrasle komarce, gambuzija je uništavala ličinke, a isušivanjem se smanjila količina komarcima dostupne vode. Danas znamo da ovakvo rješenje iz potpuno logičnih, ekoloških, ekotoksikoloških i etički opravdanih razloga nije moguće.

U regijama u kojima se očekuju klimatske promjene koje pogoduju ekstremnim razvojem brojnosti populacija komaraca zbog povećanja dostupnosti vode mjere kontrole i suzbijanja je potrebno prilagoditi upotrebom odgovarajućih larvicida s karakteristikama pogodnim za dugotrajnu primjenu u svim vrstama voda u kombinaciji upotrebe adulticida što bliže mjestu izlijeganja. U regijama u kojima se očekuje produženje sezone opterećenja komarcima, ali uz jednaku ili manju dostupnost vode, mjere kontrole i suzbijanja treba prilagoditi serijskom primjenom larvicida i adulticida promjenjivom frekvencijom u zavisnosti od trenutnog statusa dinamike populacije komaraca.

Kako vi vidite daljnje mogućnosti doprinosa Vaše znanstvene grane u potrazi za rješenjima za prilagodbu klimatskim promjenama?

Prilagodba klimatskim promjenama je samo naizgled jednostavan proces. Jedan od razloga tome leži u činjenici kako ljudska vrsta posjeduje tehnologije kojima više ili manje uspješno kompenzira novonastale probleme. Npr. smanjena količina oborine se rješava bušenjem bunara ili navodnjavanjem iz drugih dostupnih izvora. Koliko god takva rješenja bila kratkotrajna, njih se mora uzeti u obzir kod planiranja i prognostike. Veliki problem je i što je za donošenje dobrih mjera prilagodbe klimatskim promjenama potreban i interdisciplinarni i transdisciplinarni pristup. Kod izrade simulacija i predviđanja promjena na razini ekoloških sustava potrebna su znanja od velikog broja različitih struka. Biološka i ekološka prognostika su simbioza bioloških, klimatoloških, toksikoloških i ekotoksikoloških, statističkih geobiokemijskih i informatičkih znanja. Ako prognostika obuhvaća i interakcije s proizvodnjom onda se ovim znanjima nužno pridodaju i znanja iz poljoprivrede i šumarstva. Svaka od navedenih znanosti je jednako važan dionik. Rješenja se ne smiju temeljiti na tzv. ekspertnim mišljenjima već na simulacijama i modelima temeljenim na poznatim i dokazanim znanstvenim činjenicama. Ekspertna mišljenja trebaju biti samo korektiv u primarnom postavljanju modela. No, pravilno validirane simulacije izrađene tehnologijama umjetne inteligencije trebaju biti temelj donošenja odluka o mjerama prilagodbe klimatskim promjenama. Upravo u tome, u primjeni suvremenih računalnih tehnologija u biologiji i ekologiji počiva uloga našeg istraživačkog tima. Stoga držim kako su naše ekspertize i istraživanja nužna za donošenje optimalnih odluka o prilagodbama klimatskim promjenama.

U projektu se fokusirate na tri ranjiva sektora: zdravstva, sektor bioraznolikosti i sektor turizma. Smatrate li da su dionici iz tih sektora dovoljno svjesni tj. educirani o važnosti prilagodbe klimatskim promjenama, posebice kada su u pitanju vektori zaraznih bolesti?

Ova tri sektora se međusobno razlikuju u razini percipiranja važnosti prilagodbe klimatskim promjenama. Dionici iz sektora zdravstva su upoznati s potencijalnim problemom širenja komarcima prenosivih bolesti. Međutim, zdravstveni sektor djeluje na principu rješavanja postojećih problema što je potpuno razumljivo. Zdravstveni sektor rješava probleme kada se pojave, a vrlo malo radi na prevenciji. To nije jednostavno objašnjiv problem jer je on posljedica jako velikog broja čimbenika od nedovoljno materijalnih sredstava do nedovoljne motivacije ili pak rizika vlastite ridikulizacije ili proglašenja paničarom. Danas je više „cool” negirati probleme i negirati opasnosti, nego upozoravati i inicirati rješavanje problema. Sektor turizma sve više shvaća probleme uzrokovane rastom populacija komaraca u pojedinim turističkim središtima. Međutim, njihova percepcija problema komaraca se svodi na ometajući neugodan učinak tih kukaca na turiste. Mislim da turistički sektor ne želi razmišljati o potencijalnim opasnostima izbijanje epidemije ili pak prijenosa parazita ili virusa s inozemnih gostiju na druge goste ili domaće stanovništvo. Sektor bioraznolikosti ili tzv. „zeleni” sektor najmanje percipira problem komaraca kao problem kojeg imperativno treba rješavati. Iz tog sektora uglavnom dolaze nerealni ideološki i ekstremni stavovi. Primjer tome su tvrdnje kako su pojedine vrste komaraca ugrožene te kako trebaju zaštitu. Također su tu i tvrdnje kako smo mi ljudi uzurpatori i kako su komarci ovdje živjeli prije nas. Bezbrojni su primjeri takvih stavova koji potječu uglavnom iz zelenog sektora. Kako je zeleni sektor u Hrvatskoj politički dosta jak, vrlo često predstavlja glavnu prepreku učinkovitom trajnom rješavanju problema kontrole i suzbijanja komaraca. Premalen je broj ljudi iz tog sektora koji razumiju pojmove održivog razvoja i održive zaštite prirode i okoliša. Vrlo često spominjem primjer Sultanskih močvara u Turskoj. To je područje od iznimnog ornitološkog značaja na kojem se gnijezdi nekoliko izuzetno ugroženih vrsta ptica. Zaštićeno je Ramsarskom konvencijom kao značajno močvarno stanište. Godinama je zeleni sektor Turske onemogućavao tretiranje komaraca na tom području pod izlikom zaštite. Onda se u jednom trenutku dogodilo izbijanje epidemije malarije. Nakon što je nekoliko djece umrlo vlada je u najvećoj tišini angažirala vojsku i isušila preko 90% područja u manje od tri godine. To je primjer nerazumijevanja održivog čuvanja i posljedica takvog „čuvanja” značajnih područja. Na pojedinim područjima Hrvatske trajno rješavanje problema komaraca je upitno upravo iz razloga stopiranja primjene metoda kontrole i suzbijanja na zaštićenim područjima. Jedan od ciljeva ovog projekta je edukacija svih dionika te motivacija sagledavanju problema i pristupanju njihovom rješavanju te iznalaženje optimalnih metoda kontrole i suzbijanja populacija komaraca na zaštićenim područjima u Hrvatskoj.

Postoje li neka područja u Republici Hrvatskoj koja su podložnija većoj brojnosti populacija komaraca? Koja?

Komarci koji nastanjuju Hrvatsku mogu se ultimativno podijeliti na dvije skupine, tzv. gradske i tzv. šumske ili poplavne komarce. Potencijal opterećenja gradskim komarcima je više-manje sličan na cijelom području naše zemlje. Međutim, potencijal opterećenja stanovništva šumskim komarcima je daleko veći na područjima koja obiluju većim vodenim kompartmentima (bare, jezera, nizinske rijeke, poplavne ili stalne močvare, itd.). Na tim područjima opterećenje stanovništva komarcima je i do preko tisuću puta veće nego na drugim područjima. Gotovo cijela Istočna Hrvatska, poglavito uz rijeke Savu, Dravu i Dunav je jedinstvena glede ekstremno velikog opterećenja stanovništva komarcima. Područje delte Neretve, Lonjsko polje i općenito porječje rijeke Save u Središnjoj Hrvatskoj, te rijeke Mirna i Raša u Istri, također su područja sa značajno velikim populacijama komaraca.

Primjenjuju li ta područja već neke mjere prilagodbe u odnosu na kontrolu populacije komaraca?

Na žalost ne primjenjuju. To ne znači kako se na tim područjima ne provode mjere kontrole i suzbijanja! Te mjere se provode  tijekom više desetljeća ustaljenim načinom. Takav način može se usporediti gašenjem požara u trenutku kada on postane „prevelik”, tj. kada počinjemo i sami gorjeti. Takvim pristupom se ne rješava problem. Prije nastupanja mjerljivih promjena klime iz godine u godinu je broj komaraca oscilirao poglavito u korelaciji s količinom dostupne vode. U tzv. poplavnim godinama bi bilo više komaraca, a u sušnim (s manje oborine, nižim vodostajima i uz manju količinu i učestalost plavljenja) bi ih bivalo manje. No, klimatske promjene su na nekim područjima uzrokovale rapidno povećanje brojnosti komaraca unatoč sve većoj količini uloženih sredstava za njihovo suzbijanje. Mjere koje se danas primjenjuju na ovim područjima počivaju prvenstveno na uništavanju odraslih jedinki u trenutku kada one dospijevaju u naseljena područja, odnosno tek kada postanu smetnja stanovnicima. Donekle se upotrebljavaju i larvicidna sredstva, no način i vrsta larvicida koji se primjenjuju rijetko mogu dosegnuti više od 5% učinkovitosti na smanjenje populacije. Na taj način se iz godine u godinu ponavlja uvijek jednaki scenarij, a populacije komaraca ostaju stabilne te i dalje egzistiraju kao problem. Jedan od ciljeva ovog projekta je uspostaviti model kojim se može optimizirati i pratiti tijek suzbijanja populacija komaraca s konačnim ciljem spuštanja brojnosti komaraca ispod donjeg pesimuma brojnosti, tj. ispod granice održive stabilnosti njihovih populacija. Na pojedinim područjima će najvjerojatniji scenarij klimatskih promjena za to područje imati povoljan, a na nekima negativan utjecaj na učinkovitost tradicionalno primijenjenih metoda. Upravo je to zadatak projekta, predvidjeti kakav će učinak najvjerojatniji scenarij promjene klime za neko područje imati na primjenjivost uobičajenih metoda te kako te metode optimizirati i prilagoditi takvom scenariju.

Na temelju istraživanja napisat ćete mjere prilagodbe za primjenu na lokalnoj razini. Prema Vašem mišljenju koliko je važno djelovanje jedinica lokalne samouprave u prilagodbi na klimatske promjene?

Djelovanje jedinica lokalne samouprave nije samo važno već i nužno. Nametanje pravila i zadataka rijetko kada se pokazalo dugoročno prihvatljivim. Ukoliko lokalne jedinice samouprave shvate na čemu treba temeljiti borbu s komarcima, pola posla je obavljeno. No, kada je lokalna vlast u pitanju postoje određeni problemi iz domene socioloških fenomena, koje je teško promijeniti i o kojima nije uputno govoriti. Suština problema leži u činjenici kako su na nekim područjima komarci od problema prerasli u resurs. Ako uzmete samo primjer Osijeka i pogledate koliki novac se mobilizira za rješavanje problema komaraca onda ćete zapaziti kako se radi od pet do preko petnaest milijuna kuna godišnje. To je izuzetno velika količina novca koju netko dobiva za tretiranje komaraca. Ako uzmemo u obzir da je prosječna količina novca utrošenog na kontrolu i suzbijanje komaraca na području grada Osijeka oko pet milijuna kuna godišnje, i da je tako već cijeli niz godina, dobiva se ogromna količina utrošenih sredstava za rješavanje problema koji nije riješen. Onome tko dobiva ta sredstva komarci su resurs i nije teško za pretpostaviti kako mu nije lijepa pomisao ostati bez njega. Na žalost to je kratkovidno gledanje kao posljedica vjerojatno znatne količine neznanja. Naime, kako isušivanje pojedinih područja danas ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir, sva područja s egzistirajućim problemom komaraca će i dalje sadržavati prirodni potencijal za rast njihovih populacija. Stoga će posao kontrole i suzbijanja biti potreban i jednakog (ako ne i jačeg) intenziteta i dalje. Jedino što će uz utrošenu jednaku količinu novaca stanovništvo biti pod daleko manjim, u usporedbi s današnjim, zanemarivim, opterećenjem komarcima. Stoga nam je namjera kroz  projekt predviđenim radionicama educirati dionike iz lokalnih samouprava i uputiti ih na prednosti suvremenog načina rješavanju problema komaraca u svjetlu klimatskih promjena na njihovom području.

Smatrate li da je potencijal suradnje između znanstvenika i lokalnih samouprava dovoljno iskorišten?

Usudio bih se reći kako je, prema mojim saznanjima, potencijal suradnje između znanstvenika i lokalnih samouprava posve neiskorišten. Doduše, nije na svim područjima jednaka situacija, no uglavnom je tako. Lokalne samouprave traže gotova i brza rješenja koja se mogu birokratizirati i operativno izvesti tijekom jedne godine ili eventualno najduže tijekom jednog mandata. Većina znanstvenika nudio znanstvena istraživanja i eventualno „ekspertna mišljenja”. Vrlo mali broj znanstvenika je hrabro uhvatiti se u koštac s problemom i ponuditi najbolje rješenje. Taj problem je univerzalno prisutan u Hrvatskoj. Npr. imamo nekoliko vrlo dobrih znanstvenika koji se bave komarcima, no njihov domet je hvatanje, determinacija vrsta i određivanje relativne brojnosti. Među njima imate i taksonome koji izučavaju morfološke i genetske značajke pojedinih vrsta te genetičku varijancu iste vrste na različitim područjima. To su sve važni podaci i korisna akademska istraživanja sa značajnim novim biološkim znanstvenim činjenicama. Neki od tih znanstvenika čak i „uvale” lokalnim samoupravama takva istraživanja uz monitoring komaraca na njihovom području. Međutim, to nije ono što je potrebno za trajno ili bilo kakvo rješavanje problema. Monitoring je dakako nužan, no ne može biti svrha samog sebi. Nekim lokalnim samoupravama su potrebne godine kako bi shvatile da investiraju u istraživanja čiji su im rezultati neupotrebljivi za rješavanje problema kojeg imaju. Na taj način se stvara nepovjerenje lokalne samouprave i općenito stanovništva prema znanstvenoj zajednici pa je i to jedan od razloga zbog čega potencijal suradnje između znanstvenika i lokalnih samouprava nije dovoljno iskorišten.

Možete li izdvojiti neki, prema Vama, pozitivan primjer prilagodbe mjera kontrole populacije komaraca klimatskim promjenama (u Hrvatskoj ili inozemstvu)?

Ako se prođe kroz relevantnu literaturu može se primijetiti veliki prijepor između znanstvenika oko toga mogu li se ili ne metode kontrole i suzbijanja komaraca prilagoditi klimatskim promjenama. Međutim, jednako tako se može uvidjeti kako se više radi o sukobu ekspertnih mišljenja, a manje o sukobu znanstvenih argumenata. Praksa mjera za kontrolu i suzbijanje komaraca je izuzetno kompleksna i stoga je teško izuzeti primjer koji bi u potpunosti odgovorio na ovo pitanje. Osim toga navođenje primjera iz drugih zemalja može zapravo biti potpuno besmisleno. Npr. Finci, Šveđani i Danci imaju velike uspjehe u suzbijanju komaraca. Međutim dinamika populacija i trajanje sezone komaraca u tim zemljama su neusporedivo jednostavniji, a prilagodba klimatskim promjenama se svodi na raniji početak prvih larvicidnih tretmana. Prije nekoliko godina smo za potrebe jednog projekta kontaktirali nekoliko znanstvenika iz tog dijela Europe i kada smo im rekli kako se radi o području Južne Europe svi do jednog su rekli „kako je to nešto drugo” i kako se ne bi hvatali u koštac s problemom komaraca „toliko južno”. No, svakako bih od pozitivnih primjera istakao primjer zaštićenih močvara nedaleko od grada Izmita u Turskoj, gdje je problem komaraca dugoročno riješen tijekom sedam godina adaptivnom strategijom isključivo uobičajenim metodama adulticidnog i larvicidnog tretiranja. Tijekom tog projekta monitoring područja su obavljale kako vladine agencije tako i nevladine udruge i institucije.  Osim značajnog smanjenja brojnosti komaraca nije opažena niti jedna druga mjerljiva promjena u biodiverzitetu ili općenito samom staništu.

Popis publikacija prof.dr.sc. Branimira Hackenbergera Kutuzovića možete pregledati OVDJE.

Biografija autora

Branimir K. Hackenberger rođen je u Osijeku gdje je završio temeljno obrazovanje i studij biologije i kemije. Magisterij i doktorat je izradio na Institutu Ruđer Bošković te je 2001. godine stekao akademski stupanj doktora znanosti iz područja biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Područje znanstvenog istraživanja Branimira K. Hackenbergera je istraživanje kvantitativnih ekotoksikoloških i ekoloških procesa i njihova karakterizacija u ekološkim sustavima te istraživanje ranjivih sektora prirodnih ekosustava i bioraznolikosti te u transverzalnom sektoru upravljanje rizicima. Posebno područje istraživanja je matematičko modeliranje, strojno učenje, Big Data, te optimizacija sustava primjenom statističkih metoda. Do sada je objavio ukupno 63 znanstvena rada, od čega 44 radova (6 radova kao prvi autor i 22 radova kao dopisni autor) u časopisima koje referira baza Current Contents. Tridesetak znanstvenih radova (više od 2/3) objavljeno je u časopisima s faktorom odjeka većim od medijana (Q1-16 radova i Q2-17 radova) područja (sukladno klasifikaciji Journal Citation Reports – ISI Thompson). Osim toga objavio i jedno poglavlje u knjizi, te jedan softver. Recenzent je u brojnim časopisima koje citira CC baza, te član pet strukovnih udruga u Hrvatskoj i u inozemstvu. Recenzent je projekata Hrvatske zaklade za znanost. Predaje na preddiplomskom i diplomskim studijima Odjela za biologiju, kao i na poslijediplomskom studiju Zaštita prirode i okoliša u Osijeku. Osnivač je Laboratorija za analizu bioloških sustava te predstojnik Zavoda za kvantitativnu ekologiju Odjela za biologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Objava Intervju: Prilagodba mjera kontrole populacije komaraca klimatskim promjenama pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

Zavod za kemiju prehrane, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Ul. kneza Domagoja 2, 10000, Zagreb

Elektronička pošta: dubravka.vitali.cepo@pharma.unizg.hr

Vodili ste projekt „Održivi razvoj inovacije u hrani – valorizacija otpada masline” koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost. Kako smanjenje otpada iz prehrambene industrije utječe na emisije CO₂? Koji je tu neiskorišteni potencijal otpada masline da se dodatno smanje hrvatske emisije?

Što se tiče otpada koji nastaje u procesu proizvodnje maslinovog ulja, a to su komina i otpadne vode, on je zbog svog specifičnog kemijskog sastava fitotoksičan tj. nepovoljno djeluje na sastav tla i rast biljaka. Kemijske sastavnice komine koje najviše doprinose fitotoksičnosti su polifenoli  (derivati hidroksitirosola) a upravo njihovim unosom putem hrane ostvaruju se brojni pozitivni učinci na zdravlje. Cilj našeg projekta bio je razvijanje jednostavnog, učinkovitog i ekološki prihvatljivog postupka ekstrakcije navedenih polifenola iz komine masline, kao međukoraka ciklusa njene prerade, gdje se ona dalje može koristiti za dobivanje ulja komine, kao biogorivo i sl (Slika 1). Na taj način smanjuje se njezina fitotoksičnost te se zelenim postupkom ekstrakcije dobiva visokovrijedan proizvod.

Slika 1. Ciklus prerade komine masline i koncept projekta „Održivi razvoj inovacije u hrani – valorizacija otpada masline – NutriOliWa“

Što se tiče komine, u Hrvatskoj se proizvodi oko 30 000 tona maslina godišnje, pri čemu nastaje oko 12 000 tona komine. S obzirom na količinu otpada koji nastaje proizvodnjom maslinovog ulja u Hrvatskoj, ne možemo govoriti o značajnom doprinosu emisijama stakleničkih plinova. Generalno, otpad prehrambene industrije je u kontekstu klimatskih promjena problematičan primarno zbog emisija metana, a ne CO₂. Njegovom razgradnjom (kao i razgradnjom bačene hrane) na odlagalištima otpada oslobađaju se značajne količine metana pri čemu je važno napomenuti da je staklenički potencijal metana veći od CO₂. Ako gledamo razdoblje od 100 godina, onda je on 34 puta veći. Naravno, kada govorimo o bacanju hrane onda uz navedeno, na prvom mjestu treba uzeti u obzir ogroman ekološki i ugljični otisak proizvodnje hrane koja je proizvedena samo da bi na kraju ciklusa bila bačena. Na globalnoj razini baci se čak 30% ukupno proizvedene hrane što predstavlja značajno opterećenje za okoliš. U razvijenim zemljama sjevera i zapada (što uključuje i Hrvatsku) baci se otprilike 50% proizvedene hrane. U EU primjerice čak polovina ukupno nastalog otpada od hrane nastaje u kućanstvima (53%), a ostale kategorije sa značajnim doprinosom su proizvodnja i procesuiranje hrane (oko 30%). Brojke su ogromne. Godišnje se u EU baci 88 milijuna tona hrane, ukupne vrijednosti 143 milijarde EUR. Programom Ujedinjenih naroda za održivi razvoj do 2030.g. (Agenda 2030) traži se prepolovljavanje količine otpada od hrane u kućanstvima i u maloprodaji te značajno smanjenje gubitaka u cijelom opskrbnom lancu, uključujući i posliježetvene gubitke tijekom proizvodnje i procesuiranja hrane. Prepolovljavanje količine bačene hrane moglo bi smanjiti emisije stakleničkih plinova za dodatnih 22%-70%. Dakle smanjenje količine prehrambenog otpada izuzetno je važan aspekt zaustavljanja i prilagodbe klimatskim promjenama, ali isto tako i nužan u kontekstu krize bioraznolikosti kojoj također svjedočimo.

Što se tiče otpada koji nastaje tijekom proizvodnje maslinovog ulja, on doprinosi ukupnoj količini otpada prehrambene industrije i njegovom utjecaju na klimatsku krizu. Još je važnije ponovno naglasiti da zbog svojeg složeng sastava nije lako biorazgradiv i njegovo direktno odlaganje u okoliš rezultira značajnom promjenom mikrobnog sastava tla te onečišćenjem podzemnih voda i eutrofikacijom jezera i rijeka. I jedno i drugo ima izrazito negativne učinke na bioraznolikost.

Jeste li uspjeli pronaći rješenja kako bi se otpad masline koji je u primorskim dijelovima Hrvatske značajan problem, uspio održivo koristiti?

Rješenja već postoje, samo ih treba u potpunosti implementirati. Komina masline ima dobre termokemijske karakteristike i može se koristiti (i dijelom se i koristi) u energetske svrhe čime se automatski rješava i problem nepravilnog odlaga­nja. Komina se također može kompostirati ili koristiti kao punilo u polimernoj industriji.  Kao što sam rekla, naš projekt bio je usmjeren na razvoj inovativnog načina iskorištavanja tog otpada s primarnim ciljem razvoja nutraceutika/kozmeceutika na bazi polifenola masline primjenom zelene tehnologije. Vrijednost zelenog procesa ekstrakcije/oblikovanja kojeg smo razvili u projektu je upravo činjenica da se on može povezati u jedinstvenu cjelinu sa drugim načinima iskorištavanja čime potencijal komine masline iskorištavamo u potpunosti.

Kako vi vidite daljnje mogućnosti doprinosa vaše znanstvene grane u potrazi za rješenjima za smanjenje emisija i prilagodbu klimatskim promjenama?

„Moja“ znanstvena grana je farmacija, tako da u tom kontekstu nismo usko vezani za pronalaženje rješenja za smanjenje emisija. Ono što je važno za znanstvenike iz područja biomedicine i zdravstva jest osvijestiti značajan i neupitan utjecaj koji klimatske promjene imaju na ljudsko zdravlje, a koji će u bliskoj budućnosti postati puno značajniji. Indirektno, klimatske promjene utječu na zdravlje zbog smanjenja dostupnosti hrane i vode odnosno općenito, utjecaja na stabilnost i funkcioniranje društva. Ti će utjecaji, iako za sada podnošljivi, postajati sve izraženiji tijekom ovog stoljeća. Direktne učinke klimatskih promjena na ljudsko zdravlje već vidimo – sve učestaliji i intenzivniji toplinski valovi, pojava novih vektora zaraznih bolesti u određenom geografskom području, značajno produljenje peludne sezone, povećane koncentracije troposferskog ozona itd. Te pojave utječu na sve veću pojavnost i intenzitet različitih bolesti, primarno kardiovaskularnog i dišnog sustava. Primjerice, tijekom jednog od prvih većih toplinskih valova, u ljeto 2003. godine broj umrlih u Europi u tom periodu bio je za 70000 veći od prosjeka. U takvim situacijama najugroženije skupine su djeca, kronični bolesnici, osobe starije životne dobi te socijalno ugrožene skupine. Adekvatna prilagodba u tom kontekstu zahtjeva jačanje sustava javnog zdravstva i osiguravanje dostupnosti zdravstvene zaštite, razvoj učinkovitih sustava alarmiranja i obavješćivanja građana te suradnju zdravstvenog sustava s drugim dionicima i donosiocima odluka kako bi se osigurala adekvatna infrastruktura koja će smanjiti nepovoljne učinke na zdravlje (npr. ozelenjavanje gradova i smanjenje utjecaja toplinskih otoka, dostupni klimatizirani prostori u slučaju npr. toplinskih valova, monitoring kvalitete zraka i sl.). Postojeći zdravstveni sustav u RH nije otporan niti dovoljno snažan što nam je pokazala i aktualna pandemija COVID-19, koju možemo promatrati kao mali uvod i najavu velikih promjena koje nas definitivno očekuju u godinama koje dolaze.

S obzirom da se u znanstvenom radu bavite kemijom prehrane, a predviđa se da će klimatske promjene značajno utjecati i na kulture koje rastu u Hrvatskoj pa onda i na našu prehranu, koliko ovdje znanost može pomoći da naš prehrambeni sustav razvije veću otpornost na promjene? Hoćemo li biti gladni ako ne provedemo mjere prilagodbe prehrambenog sustava?

To hoćemo li biti gladni ili ne primarno ovisi o tome koliki će biti daljnji porast prosječne temperature na Zemlji. Porast srednje temperature do 2°C nam omogućuje da kroz adaptacijske mjere osiguramo dostatnu opskrbu hranom i u uvjetima nove klime (trenutno smo na +1.3 °C). Međutim daljnji porast temperature dovodi u pitanje mogućnost adaptacije i crni scenariji postaju sve izgledniji.

Često zaboravljamo na činjenicu da je čitav sustav proizvodnje i opskrbe hranom nužno hitno reorganizirati, a to je vrlo kompleksno, po mom mišljenju kompleksnije od primjerice, tranzicije energetskog sustava. Tranzicija poljoprivrede je nužna da bismo zaustavili klimatske promjene unutar okvira koji omogućavaju učinkovitu adaptaciju jer bez smanjenja emisija i iz poljoprivrednog sektora neće biti moguće postići klimatsku neutralnost. Tranzicija je također nužna jer upravo poljoprivreda najviše doprinosi krizi bioraznolikosti i šestom velikom izumiranju vrsta kojem svjedočimo. I na kraju, ali svakako ne manje važno, tranzicija poljoprivrede je nužna da bismo u novim, nepovoljnijim klimatskim uvjetima mogli osigurati opskrbu hranom za 10 milijardi ljudi, koliko se procjenjuje da će nas biti 2050.g.

Kako bismo ostvarili takvu tranziciju, ključna je promjena trenutne paradigme koja hranu vidi kao bilo koju drugu robu na tržištu i prepoznaje isključivo njezine ekonomske atribute te u potpunosti zanemaruje činjenicu da je hrana osnovna ljudska potreba i da bi trebala biti dostupna svima, da je ona, kao i zrak i voda, osnovno ljudsko pravo. Promjena trenutne paradigme omogućit će učinkovitu tranziciju čitavog sektora na nekoliko nivoa.

Najvažnije je drastično smanjiti količinu bačene hrane. Kao što sam već spomenula, oko 30 % hrane koju proizvedemo (i u tu svrhu krčimo šume, zagađujemo okoliš kemikalijama, emitiramo stakleničke plinove, uništavamo bioraznolikost te proizvodimo plastičnu ambalažu) bacimo, ona truli i emitira metan i ubrzava klimatske promjene, dok istovremeno u svijetu 690 milijuna ljudi gladuje. To je apsurdno.

Nadalje, morat ćemo hitno mijenjati način na koji se hranimo te razvijati nove smjernice za prehranu koje će uzimati u obzir i komponentu održivosti. Neke države to već rade. Nužne promjene obrazaca prehrane prvenstveno znače bitno smanjiti konzumaciju mesa. Naime, ugljični i ekološki otisak proizvodnje mesa je značajno veći od ugljičnog otiska proizvodnje hrane biljnog porijekla. Stoga je u kontekstu nepovoljnije buduće klime, porasta broja stanovnika te nužnog smanjenja emisija stakleničkih plinova iz agro-sektora proizvodnja i potrošnja mesa na sadašnjem nivou apsolutno nemoguća. Ovo je istovremeno dobra vijest za zdravstveni sustav jer upravo pretilost i prevelik unos mesa i zasićenih masnoća značajno doprinose pojavnosti kardiovaskularnih i metaboličkih bolesti te karcinoma koji su vodeći uzročnici smrtnosti u razvijenim zemljama. Prema nekim recentnim studijama promjene obrazaca prehrane ka održivijima (prema manjoj konzumaciji mesa te posljedično masnoća te većoj raznolikosti) smanjile bi do 2050 globalni mortalitet za 6-10%, a emisije stakleničkih plinova iz prehrambenog sektora za 29-70% u usporedbi s trenutnim predviđanjima za 2050. Ekonomski benefit iznosio bi 1000-13000 milijardi USD. (1)

Posljednji važan čimbenik je adaptacija poljoprivredne proizvodnje novim klimatskim uvjetima. U Hrvatskoj najveću prijetnju poljoprivrednoj proizvodnji predstavlja porast temperature, porast intenziteta i učestalosti suša te salinizacija (najviše u području Neretve). Poseban problem je Jadransko more i njegov riblji fond i općenito njegova bioraznolikost. Trenutni način iskorištavanja tog resursa je apsolutno neodrživ. (2)

Ovo je bitno pojednostavljena verzija problematike. Mislim da je razvidno koliko je za provođenje ovakvih promjena bitna osviještenost donositelja odluka te suradnja sa stručnjacima i znanstvenicima iz brojnih područja.

Angažirani ste i u kolektivu Znanstvenici za klimu koji je u zadnjih godinu dana vrlo aktivan na podizanju svijesti o klimatskim promjenama u javnosti. Što vas je kao znanstvenicu koja se bavi kemijom prehrane motiviralo na uključenje u javni rad upravo na temi klimatskih promjena?

Biti znanstvenik između ostalog podrazumijeva da znate kritički promišljati o nekoj problematici, čak i ako se ne radi o uskom području kojim se bavite; poznajete metodologiju znanstvenog rada, znate što je znanstveni konsenzus, znate što je razina dokaza… I zbog svega toga ste svjesni ozbiljnosti situacije i natpisi na Internetu o tome kako klimatske promjene ne postoje ili nemaju veze s ljudskim aktivnostima ili su projekcije znanstvenika preuveličane ili neutemeljene vas na žalost ne mogu utješiti. Jer znate da je situacija izuzetno ozbiljna i da je klimatska kriza apsolutno najveća kriza s kojom smo kao civilizacija ikada bili suočeni. I znate, sasvim sigurno, da nemamo vremena za nedjelovanje i da moramo krenuti mijenjati stvari sada, i to vrlo brzo i odlučno. I znate da znanja i mogućnosti postoje, a istovremeno svjedočite potpunoj nezainteresiranosti i neupućenosti donosioca odluka koji jedini imaju moć pokrenuti stvari u drugom pravcu. Uz sve to imate dvoje male djece koja će 2050 imati četrdesetak godina. I na kraju, imate privilegiju (ja to zaista smatram privilegijom) da budete sveučilišni nastavnik. Imate, dakle, zbog prirode posla i dosadašnjeg obrazovanja, veću mogućnost da na neki način doprete do malo većeg broja ljudi, u usporedbi s ljudima zaposlenim u nekim drugim zanimanjima. Zbog svega toga sam smatrala da bi neuključivanje u javni rad na temi klimatskih promjena bilo neetično.

Klimatske promjene i prilagodba klimatskim promjenama su kompleksno pitanje koje ne može riješiti samo jedna grana znanosti. Koliko je važno da upravo znanstvenici s različitih područja zajedno surađuju na traženju rješenja?

Trebamo međusobnu suradnju svih grana znanosti te njihovu suradnju s donositeljima odluka. Trebaju nam točni podaci, točne projekcije, razvoj inovativnih rješenja te racionalna i adekvatna primjena onih već postojećih. Zaustavljanje i prilagodba klimatskim promjenama nisu pitanje samo energetike, samo transporta, industrije, poljoprivrede, ekonomskog sustava niti društvenog uređenja, nisu STEM područje znanosti, nisu područje društvenih znanosti. One obuhvaćaju sve navedeno. Moramo u potpunosti transformirati način na koji živimo, proizvodimo, krećemo se, moramo, što je možda najteže, transformirati naš sustav vrijednosti. Samo na primjeru tranzicije poljoprivrede, koji sam malo prije spomenula, vidi se koliko je to kompleksan i interdisciplinaran proces. Sad to primijenite na sve ostale grane.

Kakav je potencijal znanosti u Hrvatskoj da pronađe rješenja za mjere prilagodbe klimatskim promjenama? Smatrate li da je taj potencijal dovoljno iskorišten?

Samo mala digresija na početku – iako je prilagodba klimatskim promjenama apsolutni imperativ, mislim da nikada nije dobro isticati samo prilagodbu, a bez da govorimo o zaustavljanju klimatskih promjena. Moramo biti svjesni da ako ne zaustavimo klimatske promjene, prilagodba neće biti moguća. Dakle, primaran cilj kojem moramo težiti je što skorije postizanje klimatske neutralnosti.

Što se tiče pitanja o potencijalu znanosti u Hrvatskoj, on je velik i apsolutno nije dovoljno iskorišten. Suradnja sektora znanosti s industrijom te donosiocima odluka je na niskim granama. Ciljano i učinkovito intenziviranje takve suradnje apsolutno je nužno u kontekstu tranzicije ka ugljično neutralnoj Hrvatskoj  i učinkovite prilagodbe novoj klimi.

Uključujete li ovu temu u rad sa studentima? Koliko su studenti zainteresirani i upoznati s pitanjem klimatskih promjena i prilagodbe Hrvatske na promjene?

Na Farmaceutsko-biokemijskom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predajem kolegije vezane uz prehranu, dijetoterapiju i interakcije lijekova i hrane. Radi se o stručnim predmetima koji tematski nisu usko vezani uz klimatske promjene. Jedna „klimatska“ tema o kojoj u okviru tih kolegija pričam je održivost prehrane. Na tim predavanjima sam shvatila da studenti ne posjeduju niti osnovna znanja o klimatskim promjenama (uz nekoliko iznimki u svakoj generaciji). Razumiju otprilike osnovne uzročno-posljedične veze između emisija stakleničkih plinova i promjene klime, ali apsolutno ne sagledavaju veličinu i kompleksnost problema u kontekstu sadašnjeg trenutka i utjecaja klimatskih promjena na njihov život i budućnost. To saznanje me šokiralo, ali i potaknulo na uvođenje izbornog kolegija „Klimatske promjene i zdravlje“ s čijim izvođenjem započinjemo slijedeće akademske godine. Također, to me potaknulo da se kao dio inicijative „Znanstvenici za klimu“ uključim u zajednički rad s nastavnicima srednjih škola s kojima nastojimo osmisliti i na što bolji način provoditi edukaciju o klimatskim promjenama u okviru međupredmetne teme „Održivi razvoj“. Tu me se posebno dojmila zainteresiranost učenika te požrtvovnost i osviještenost nastavnika. Ta suradnja me posebno veseli.

Kako je 2050. godina granica do koje se rade dugoročne strategije Europske unije, kako vi vidite Hrvatsku i Europsku uniju tada? Kako očekujete da će izgledati klimatski uvjeti života i koliko ćemo se uspjeti prilagoditi njima? Što je ključno da ta prilagodba bude uspješna?

Da ste me ovo pitali prije godinu dana počela bih plakati. Sada sam malo optimističnija jer su se na globalnoj razini neke stvari barem načelno pomaknule na bolje. Ipak, vrlo sam umjereni  optimist. Klimatske promjene trom su proces. To znači da i nakon što postignemo nulte emisije temperature neko vrijeme i dalje rastu. Dakle, i u najboljem scenariju klima će biti bitno drugačija nego danas. Značajno više suša, više toplinskih valova, više oluja, više poplavljivanja obalnih područja, salinizacije tla, daljnje smanjenje bioraznolikosti, značajno veći broj izbjeglica na granicama. To je sve neminovno. Pitanje je samo, do koje mjere. Ja se iskreno nadam, do neke podnošljive koju ćemo kao društvo moći podnijeti te kojoj ćemo se moći prilagoditi i početi graditi stvari na drugačijim temeljima. Za uspjeh su ključni suradnja i odlučnost. Moramo mijenjati vlastite životne navike, ali i vršiti pritisak na donositelje odluka da donošenjem adekvatnih zakonskih propisa i rješenja djeluju u istom smjeru. Jedino kombinacijom oba pristupa možemo postići dovoljna smanjenja emisija. Moramo djelovati sada. Nemamo vremena za kalkulacije.

Možete li izdvojiti neki, prema vama, pozitivan primjer prilagodbe Hrvatske na klimatske promjene?

Mi moramo primarno zaustavljati klimatske promjene kako bismo im se u budućnosti uopće mogli prilagoditi. Dakle opet ponavljam, govoriti samo o prilagodbi je besmisleno. U kontekstu zaustavljanja klimatskih promjena kao država načelno ispunjavamo ono što Europska unija od nas traži. Donijeli smo niz strateških dokumenata iz kojih je vidljivo da je načelni smjer razvoja RH zelen, što je pozitivno. Međutim, obvezali smo se uglavnom na minimume. Strategija niskougljičnog razvoja primjerice, je dosta neambiciozna. Nemamo scenarij nultih emisija, planiramo daljnja istraživanja nafte i plina, korištenje ugljena još dvadesetak godina, cilj za udio obnovljivih izvora energje 2050. godine je 65%.. S druge strane, vidljivi su pozitivni pomaci u energetskom sektoru u smislu porasta broja vjetroelektrana, a u poslijednje vrijeme i solarnih. Ono što me dodatno veseli su promjene na lokalnoj razini koje potiču građani. Primjerice, pojava i širenje energetskih zajednica. Općenito mislim da bismo mogli puno bolje. Imamo divnu zemlju i pametne ljude. Samo nam je fokus malo kriv i kao da nam fali hrabrosti i odlučnosti. Mislim da bismo u kontekstu klimatske tranzicije zbog niza objektivnih razloga mogli biti vodeći u EU, a ne kaskati. Nadam se da će se to u skoroj budućnosti promijeniti.

(1) Springmann, M., Charles, H., Godfray, J., Rayner, M., Scarborough, P. Analysis and valuation of the health and climate change cobenefits of dietary change. 2016. PNAS (113) 4146-4151.

(2) https://issuu.com/undp_in_europe_cis/docs/croatia_climate_for_change

Biografija autora

Dubravka Vitali Čepo rođena je 16. listopada 1979. u Zagrebu. Po struci je magistra farmacije. Redovita je profesorica na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu (FBF) Sveučilišta u Zagrebu gdje trenutno obnaša dužnost predstojnice Zavoda za kemiju prehrane.

Njena znanstvena aktivnost usmjerena je razvoj zelenih postupaka ekstrakcije bioaktivnih komponenti iz prehrambenog otpada i zelenih formulacijskih postupaka te optimizaciju in vitro modela za istraživanje biodostupnosti i intestinalne permeabilnosti nutraceutika iz kompleksnih matrica. Do danas je publicirala preko 70 znanstvenih radova te sudjelovala na većem broju međunarodnih znanstvenih skupova. Na integriranim studijima Farmacija i Medicinska biokemija, na doktorskom studiju Farmaceutske znanosti te na poslijediplomskim specijalističkim studijima Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta voditeljica je većeg broja kolegija vezanih uz prehranu, dijetoterapiju, dodatke prehrani i hrana-lijek interakcije. U program studija Farmacije kontinuirano uvodi nove sadržaje, između ostalog započinje s izvođenjem kolegija „Klimatske promjene i zdravlje“. Sudjeluje u provođenju projekata i aktivnosti  inicijative „Znanstvenici za klimu Hrvatska“.

Objava Intervju: Otpad iz prehrambene industrije i njegov utjecaj na klimatske promjene pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

Zavod za fizikalnu kemiju, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Trg Marka Marulića 19, 10000, Zagreb

Elektronička pošta: dolar@fkit.hr

S obzirom na industrijski razvoj svjetske ekonomije, smatram da se ublažavanje klimatskih promjena i prilagodba istima ne mogu odvojiti. Najbolji pokazatelj bilo je zatvaranje industrije na 2 mjeseca (tijekom epidemije Covid-19 virusa) kada se priroda oporavila. Po mom mišljenju se iz toga može zaključiti da smo upravo mi krivci za ovakvo stanje na Zemlji. Upravo zbog toga potrebno je paralelno brinuti o ublažavanju klimatskih promjena, ali i ulagati puno u prilagodbu istima te u uvođenje novih tehnologija.

Prilagodba Hrvatske posljedicama klimatskih promjena

Hrvatska je bogata prirodnim resursima i prirodnim ljepotama koje bi trebalo zaštititi od pretjeranog crpljenja. Također, velik dio zemlje bazira se na poljoprivredi koja je postala sve ranjivija s obzirom na klimatske promjene. Hrvatska je počela razmišljati o klimatskim promjenama, iako mislim da je potrebno puno više ulagati u taj segment.

Što se tiče mjera prilagodbe klimatskim promjenama, mogu reći da se u Hrvatskoj generira oko 350 milijuna kubika komunalne otpadne vode na godinu, što može biti dovoljno za navodnjavanje hrvatskih polja. Također, bitna je činjenica da je komunalna otpadna voda nepresušan izvor koji se može koristiti tijekom cijele godine.

Kada sam počeo raditi na temema klimatskih promjena počeo sam detaljnije pratiti godišnja doba i promjene. Zime su postale dosta toplije, snijega skoro uopće nema, itd. Ako se tako nastavi, mislim da će klimatske promjene biti dosta izražene i da neće biti postupnog prelaska između godišnjih doba kao što je bilo prije.

Najugroženiji dijelovi

Prema mojim saznanjima, najugroženiji sektor je upravo poljoprivreda s obzirom na to da taj sektor uvelike ovisi o padalinama, koje su sve manje ili su prisutne u obliku pljuskova, i prosječnim temperaturama koje iz godine u godinu rastu. Zbog velikih i dugotrajnih suša stvaraju se štete i poljoprivredna proizvodnja ima velike gubitke te je doprinos jako smanjen. U Hrvatskoj su najviše pogođena krška područja, Slavonija i priobalje.

Zbog klimatskih promjena dolazi do produljenja ljeta te se tako može produljiti turistička sezona što ujedno može pozitivno utjecati na hrvatsko gospodarstvo. Međutim, treba imati na umu da se Hrvatska ne smije bazirati samo na turizmu već i na npr. poljoprivredi s obzirom na mogućnosti koje imamo u tom području.

Uloga znanosti

U mojem području nema dovoljno istraživačkih radova iz Hrvatske o utjecaju i ranjivosti na klimatske promjene i o konkretnim mjerama prilagodbe klimatskim promjenama. Istraživanja u Hrvatskoj počela su 2016. godine raspisivanjem natječaja za projekte Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) „Program poticanja istraživačkih i razvojnih aktivnosti u području klimatskih promjena“. Ulogu znanosti mogu dati sa svog stajališta, odnosno svog područja. U Hrvatskoj ima znanja, mogućnosti i tehnologije da se primi u koštac s klimatskim promjenama i predlaganju mjera prilagodbe.

Održavanje mrežne stranice projekta, korištenje društvenih mreža (Facebook i ResearchGate), objavljivanje znanstvenih radova, uključivanje studenata u znanstveni rad i istraživanje u sklopu Rektorove nagrade, završnih i diplomskih radova, samo su neki od načina kojima sam podizao svijest o rizicima i utjecaju klimatskih promjena te mogućnostima prilagodbe istima. Smatram da su studenti ti koji će za koju godinu biti uključeni direktno putem svog posla ili indirektno pa im je zbog toga važno pokazati gdje se pojavljuje mogući problem i kako ga riješiti.

Također, tu je i sudjelovanje na znanstvenim konferencijama i razgovorima s drugim znanstvenicima i onima koji su povezani s mogućnošću primjene tih rezultata (poljoprivrednici, komunalna poduzeća, itd.). Nažalost moram reći da politika nema dovoljno sluha za ovaj problem i kako ga na vrijeme početi rješavati. Najbolji dokaz je taj što u Hrvatskoj još uvijek ne postoji pravilnik/zakon koji definira maksimalno dozvoljene koncentracije važnih parametara koje bi trebalo zadovoljiti ako se voda želi iskoristiti za navodnjavanje poljoprivrednih površina.

Primjeri dobre prakse

Osobno nisam upućen u dobre prakse prilagodbe u Hrvatskoj. Što se tiče navodnjavanja, pokazuju se mali pomaci u Slavoniji gdje se rade sustavi za navodnjavanje pomoću površinskih voda. Za Europu mogu reći da je u Španjolskoj, Grčkoj, Italiji itd. dosta velika uporaba otpadne vode za navodnjavanje.

Za bolju pripremu društva na negativne posljedice klimatskih promjena, kao i na iskorištavanje pozitivnih posljedica istih, prije svega, potrebna je puno veća angažiranost politike i svih mogućih relevantnih institucija u edukaciji stanovništva općenito o klimatskim promjenama te o mogućnostima ublažavanja i prilagodbe istima.

Kao preporuku za prilagodbu klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj mogu navesti povezivanje gospodarskog sektora, politike i znanosti. Također, veća ulaganja u istraživanja u svrhu istog i uključivanje gospodarskog sektora pomoću subvencija.

Projekti

U sklopu prvog natječaja HRZZ-a, 2016. godine, dobio sam projekt „Izravna oporaba komunalne otpadne vode za navodnjavanje membranskim tehnologijama“. Cilj projekta, kojeg je financiralo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, bio je pokazati mogućnost oporabe otpadnih voda komunalnog porijekla za potrebe navodnjavanja poljoprivrednih površina membranskim tehnologijama čime bi se izravno povećala poljoprivredna proizvodnja, dostupnost vode, integrirano i održivo koristili vodni resursi, izbjeglo korištenje pitke vode za potrebe navodnjavanja, smanjilo pretjerano crpljenje površinskih i podzemnih voda i smanjila ovisnost o klimatskim promjenama. Navedeni projekt pokazao je mogućnost primjene membranskih tehnologija (membranski bioreaktor, nanofiltracija i reverzna osmoza) za obradu komunalne otpadne vode i primjenu u navodnjavanju poljoprivrednih površina. Membranske tehnologije pokazale su visoku učinkovitost u uklanjanju zagađivala, nutrijenata, mikroorganizama, teških metala, suspendiranih tvari itd., prisutnih u otpadnim vodama te omogućavaju proizvodnju dovoljne količine vode za navodnjavanje poljoprivrednih površina u Hrvatskoj. Rezultati su dostupni na internetskoj stranici projekta: https://dolardavor.wixsite.com/rehohmem.

Objavljene publikacije možete pregledati OVDJE.

Biografija autora

Dr. sc. Davor Dolar rođen je 5. rujna 1979. u Čakovcu, diplomirao je 2004., a doktorski rad pod naslovom „Utjecaj poroznosti i ostalih karakteristika NF/RO membrana na njihovu separacijsku djelotvornost pri obradi voda“ obranio je 2009. godine. Od 2004.-2014. zaposlen je na Zavodu za fizikalnu kemiju Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu (FKIT) kao znanstveni novak. Izabran je za docenta 2014., a od 2019. godine je izvanredni profesor na FKIT-u. Znanstveno se usavršavao na Catalan Institute for Water Research, Girona, Španjolska. Područje njegovog znanstvenog rada su tlačne membranske operacije (mikrofiltracija, ultrafiltracija (UF), nanofiltracija (NF), reverzna osmoza (RO) i membranski bioreaktor), karakterizacija UF, NF i RO membrana, obrada pitkih i otpadnih voda membranskim operacijama, fizikalno-kemijska analiza voda.

Objavio je 2 poglavlja u knjigama, 26 znanstvena rada citirana u CC časopisima, 3 znanstvena rada u sekundarnim publikacijama, 9 radova u zbornicima skupova, te sudjelovao na 38 znanstvenih i stručnih skupova (Hrvatska znanstvena bibliografija CROSBI).

Sudjelovao je na četiri stručna elaborata. Autor ili koautor je dvije interne skripte. Pod njegovim mentorstvom obranjen je jedan doktorski rad, 10 diplomskih te 15 završnih radova. Bio je voditelj tri studentska rada za Rektorovu nagradu. Također, bio je voditelj dva nacionalna projekta financirana od Hrvatske zaklade za znanost, suradnik na četiri međunarodna (FP6-EMCO, UKF-REPHAD), pet domaćih projekta i 9 Sveučilišnih potpora.

Objava Intervju: Povezivanjem gospodarskog sektora, politike i znanosti do bolje prilagodbe klimatskim promjenama pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

Odjel za klimatsko modeliranje, praćenje klimatskih promjena i biometeorologiju

Državni hidrometeorološki zavod, Ravnice 48, 10000 Zagreb

E-mail: ivan.guettler@cirus.dhz.hr

Kad bih morao dati kratak i jednostavan odgovor na pitanje: “Što je bitnije, ublažavanje klimatskih promjena ili prilagodba istima?“, rekao bih da je to ublažavanje. Prelazak na niskougljično društvo samo otklanja uzrok problema kojeg vidimo u obliku klimatskih promjena i smanjene kvalitete zraka. Na svim razinama (pojedinac-grad-država, odnosno privatan, javni i poslovni sektor) imamo emisije stakleničkih plinova u korištenju fosilnih goriva. Ovaj tip energenata je pomogao podići civilizaciju u zadnjih 200-tinjak godina, no sada je vrijeme da ga zamijenimo proizvodnjom i procesima koji imaju manje negativne utjecaje na okoliš i društvo. Tu smo u dobroj situaciji u smislu da je ovo moguće uz postojeće tehnologije, no lošija strana te situacije je da su promjene prespore i za sada nedovoljne. Paralelno, uvijek ćemo imati pojavu vremenskih i klimatskih ekstrema (bitno je koliko često i s kojim intenzitetom) tako da će sustavi za prilagodbu na klimatske promjene biti u pogonu i ako uspijemo pozitivno razriješiti nezavidnu situaciju u kojoj se trenutno nalazimo.

Prilagodbe Hrvatske posljedicama klimatskim promjenama

Mišljenja sam da patimo od slabih točaka kao većina europskih i mediteranskih zemalja. Osim nastavka porasta srednjih temperatura zraka, koje je svojstveno za gotovo cijeli svijet, na području Sredozemlja i Jugoistočne Europe se tijekom 21. stoljeća očekuje jačanje negativnih promjena u hidrološkom ciklusu. Jedan od bitnih učinaka koji možemo očekivati je smanjenje ukupnih ljetnih količina oborine na većem području Hrvatske. Istovremeno, toplija atmosfera sadrži veće količine vodene pare, što jača vjerojatnost ekstremno visokih oborinskih događaja. Ipak, bitno je reći da, kad govorimo o prilagodbi, ne počinjemo od nule. U Hrvatskoj postoji i razvijaju se npr. sustavi za obranu od poplava i požara koji su potrebni i u redovnim klimatskim uvjetima. Ove sustave je potrebno održavati i jačati jer je za očekivati njihovo veće naprezanje u budućnosti.

Da bismo mogli učinkovito pratiti učinak provođenja mjera prilagodbe klimatskim promjenama u Hrvatskoj, morali bismo, u hipotetskom slučaju, imati dvije Hrvatske. Jedna Hrvatska u kojoj se ne provode mjere prilagodbe te jedna Hrvatska u kojoj se mjere prilagodbe provode. Nakon razdoblja od barem 10 godina mogli bismo vidjeti u kojoj od dvije Hrvatske se sigurnije živi i radi. U stvarnosti imamo monitoring (mjerenja i izvještavanje) i modeliranje, i oba pristupa moraju biti kontinuirana i transparentna. Ne znam odgovor na pitanje koja mjera prilagodbe bi trebala imati najveći utjecaj, no osobno najčešće razmišljam o jačanju ili unaprjeđenju već postojećih sustava (bolji sustavi za prognozu vremenskih i klimatskih ekstrema, jačanje vatrogasnih i vodno-gospodarstvenih sustava, razvijanje laboratorija za razvoj novih kultura te praćenje zaraznih bolesti, uključivanje okolišnih informacija u planove prostornog uređenja itd.).

Uloga znanosti

Jedna od mjera prilagodbe klimatskim promjenama kojoj može pridonijeti meteorolog i klimatolog je sudjelovanje u razvoju i podizanju točnosti modela za prognozu vremena i projekcije klime. Da bi to učinili moraju na raspolaganju imati dovoljno financija, računalnih kapaciteta i stručnjaka tijekom nekoliko godina. Razvoj modela ovoga tipa je međunarodni pothvat, to su primjerice modeli Aladin i RegCM koje koristimo na Državnom hidrometeorološkom zavodu (DHMZ) te doprinosimo njihovom razvoju. Biolozi i agronomi slično mogu razvijati novu sortu žitarica koja može izdržati više temperature i manje količine oborina te može biti izdržljivija na nove bolesti. Za ovaj način rada potrebni su opremljeni laboratoriji i pristup različitim dijelovima Hrvatske na kojima se nove sorte mogu testirati.

U Hrvatskoj postoji aktivna zajednica geofizičara, meteorologa, klimatologa, oceanografa i hidrologa koji održavaju znanstveno-istraživačku aktivnost na dobrom nivou. To se očituje kroz sudjelovanje grupa i pojedinaca u domaćim i međunarodnim istraživačkim projektima te redovnim publikacijama u međunarodnim časopisima. U zadnje vrijeme češće dolazim u kontakt s kolegama iz energetike te poljoprivrede i šumarstva. Iako manje poznajem problematiku ovih znanstvenih područja, dojma sam da i ovdje imamo izvrsne stručnjake koji imaju puno toga za ponuditi i reći u Hrvatskoj i Europi. Naravno, nije sve idealno, i potrebni su veliki napori da se održi kontinuitet znanstvenog rada (npr.  stalnim „dotokom“ novih doktora znanosti) te u održavanju skupih dugoročnih mjernih sustava.

Ako se želite informirati o tome koliko velike klimatske promjene u Hrvatskoj možemo očekivati u budućnosti, s obzirom na godišnja doba, preporučio bih za početak sadržaj o klimatskom modeliranju na internetskoj stranici https://prilagodba-klimi.hr/ te prateće dokumente u kojima smo dali doprinos u izradi podloga za Nacrt Strategije prilagodbe klimatskim promjenama. Ovdje bih naglasio da s veličinama kao što su temperatura, količina oborine i vjetar te izvedeni indeksi iz ovih osnovnih varijabli imamo dosta iskustva i znamo u kojem su odnosu naše procjene sa sličnim istraživanjima u Europi. Za neke druge veličine kao što su otjecanje, količina vlage u tlu te isparavanje potreban je nastavak istraživanja i dodatni istraživački napori da se preciznije procjeni signal klimatskih promjena i prateće nepouzdanosti.

Primjeri dobre prakse

Od primjera dobre prakse koji su najbliži mojoj užoj specijalnosti, izdvojio bih program Europske unije Copernicus te jedan od njegovih produkata tzv. „Climate Data Store“. Ova internet stranica je po mom saznanju glavno mjesto u koje Europska unija uključuje različite produkte klimatskih usluga (mjerenja, sezonske prognoze i klimatske projekcije) na relativno jednostavan način ili barem puno jednostavniji za korisnike u odnosu na način na koji se sličan tip informacija mogao dobiti prije 5 ili 10 godina. Meteorolozi i klimatolozi neće direktno sudjelovati u izgradnji nasipa ili protupožarnih putova, nego prvenstveno  „otvaranjem“ sve veće količine podataka i organiziranjem ovih podataka kako bi se mogli što jednostavnije i brže iskoristiti u razumijevanju okolišnih problema i mapiranju klimatskih rizika. Kao banalan primjer, navedeni sustav ne traži od vas da na svoje računalo preuzimate terabajte podataka, nego omogućava analizu na udaljenost. Ovo omogućava da institucije i pojedinci s manjim računalnim i stručnim kapacitetima dobiju informacije o npr. očekivanom porastu toplinskih valova ili očekivanom porastu razine mora na širem području svoga grada ili općine. Ipak, preporuka je uključiti klimatologe, meteorologe i oceanografe u analize ovog tipa jer je na kraju riječ o produktima koje je potrebno pažljivo koristiti na manjim prostornim lokacijama, a navedenim stručnjacima će ograničenja i slabe točke takvih produkata biti poznate.

Za razliku od ublažavanja klimatskih promjena koje je globalni zadatak (staklenički plinovi jednostavno prelaze granice kontinenata i država), prilagodba se radi uglavnom na lokalnoj razini. Stanovnici nekog otoka ili općine će najbolje znati koji okolišni problemi opterećuju njihovu zajednicu. Negdje je to nedostatak dovoljnih količina pitke vode, negdje je niska obala kojoj prijeti spori, ali nezaustavljiv porast srednje razine mora, negdje je to dolazak novih vrsta komaraca s novim bolestima. Pozitivne posljedice klimatskih promjena u Hrvatskoj su vrlo rijetke, no mogu navesti da je u općenito toplijem svijetu, pa tako i u Europi i Hrvatskoj, za očekivati manji broj hladnih ekstrema što može olakšati život zimi u gradovima i naseljima. Ipak, i ova pozitivna posljedica klimatskih promjena za ljude može negativno utjecati na biljke koje npr. nakon nekoliko toplih i ugodnih tjedana u kasnoj zimi i ranom proljeću, u kojoj su počeli razvijati plodove, mogu biti oštećene  mrazom koji se i dalje može pojaviti. Drugi primjer može biti povećanje prikladnosti vremenskih uvjeta za neke oblike turizma u proljeće i jesen, dok su do sada turisti uglavnom koristili ljetne mjesece.

Projekti

U razdoblju 2017. i 2018. godine bio sam član DHMZ-ovog tima koji je bio stručna podrška u izradi “Nacrt Strategije prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj za razdoblje do 2040. godine s pogledom na 2070. godinu”. Sa stručne strane smo ostvarili bitan doprinos u implementaciji regionalnog klimatskog modela RegCM prostorne razlučivosti 12,5 km te skupa projekcija kojim smo adresirali nekoliko izvora nepouzdanosti u ovoj metodologiji. U međuvremenu, rezultate ovog rada, osim u izradi Nacrta Strategije, koristili smo i u ostalim znanstvenim istraživanjima te primjeni rezultata u vodnom gospodarstvu, energetici i poljoprivredi. Danas radimo na implementaciji sljedeće verzije ovog klimatskog modela s kojim bismo se približili rezoluciji od 4 km te na taj način podigli kvalitetu modelskog sustava. Pratimo uspješnost ovog sustava u odnosu na klimatske modele koji se razvijaju u drugim grupama u Europi. Detektirali smo jake i slabe točke našeg pristupa te se nadam da ćemo novo iskustvo moći primijeniti za koju godinu u razvoju novog skupa simulacija za potrebe sljedeće generacije Strategije prilagodbe klimatskim promjenama.

Kao meteorolog i klimatolog, zalažem se za tri stvari. Prvo, jačanje sustava za praćenje stanja i promjena u okolišu koji uključuje tlo, vodne resurse, more, atmosferu i biosferu. Moramo imati otvorene oči i pedantno pratiti što se događa na području Republike Hrvatske. Drugo, ulaganjem u razvoj modela za prognozu vremena i projekcije klime možemo podići njihovu kvalitetu te osigurati pouzdanije procjene budućeg stanja atmosfere i klime. Treće, osim infrastrukture i financija, potrebna je edukacija i odgoj novih generacija istraživača i inženjera koji  će raditi na zaštiti okoliša i osiguravanju sigurnosti ljudskih života, zdravlja i imovine.

Popis objavljenih publikacija možete pregledati OVDJE ili na internetskoj stranici.

Biografija autora

Ivan Güttler diplomirao je 2008. na PMF-u u Zagrebu na Geofizičkom odsjeku smjer meteorologije i fizičke oceanografije, a od 2009. godine zaposlen je na Državnom hidrometeorološkom zavodu. Doktorirao je na PMF-u 2014., a od 2019. godine vodi Odjel za klimatsko modeliranje, praćenje klimatskih promjena i biometeorologiju na DHMZ-u. Sudjeluje i kao asistent u nastavi na Geofizičkom odsjeku PMF-a, a 2020. godine angažiran je kao dio hrvatskog tima vezanog za klimatske pregovore u sklopu predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije.

*Autor redovito doprinosi izradi dokumenata i studija DHMZ-a iz područja klime i klimatskih promjena. Stavovi izneseni u ovom intervju su privatni stavovi autora i ne predstavljaju službeni stav DHMZ-a, posebice za pitanja izvan direktne nadležnosti DHMZ-a.

Objava Intervju: Razvoj modela za prognozu vremena i projekcije klime za pouzdaniju procjenu budućeg stanja atmosfere i klime pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

Geofizički odsjek, Prirodoslovno matematički fakultet, Horvatovac ul. 95, 10000 Zagreb

Elektronička pošta: telisman@gfz.hr

Potrebno je i dalje financirati daljnja istraživanja u Hrvatskoj koja će nuditi određena rješenja bilo za negativne, bilo za pozitivne posljedice klimatskih promjena. Društvo će imati više koristi ako će brže implementirati mjere.

Prilagodbe Hrvatske  posljedicama klimatskim promjenama

Hrvatska se nalazi u osjetljivom području Europe, kao zona prijelaza između Središnje Europe i Sredozemlja. Tu je značajan trend porasta srednje mjerene godišnje temperature zraka koji je prisutan u cijeloj Hrvatskoj. Trend je osobito vidljiv u posljednjih 25 godina. Također se opaža i velika varijabilnost u mjerenoj ekstremnoj oborini od izrazitih suša do velikih poplava. Ujedno, brojna klimatološka istraživanja koja se provode regionalnim klimatskim modelima pokazuju da će se ekstremne vrijednosti temperature i oborine iznad Europe intenzivirati u budućim klimatskim uvjetima. Iako svijest o klimatskim promjena jača, te se u skladu s time poduzimaju neki koraci, Hrvatska još nije u potpunosti spremna na klimatske promjene.

U Hrvatskoj postoji sve više podataka i istraživačkih radova na tu temu. Osobito u zadnjih 10-ak godina. Ipak, praćenje postojećih mjerenja i opažanja još uvijek ne pokriva sve aspekte utjecaja klimatskih promjena. Potrebno bi bilo postojeća mjerenja maksimalno (p)održati radi kontinuiteta koji jedini omogućava valjane procjene utjecaja klimatskih promjena, ali ih i proširiti  koliko god je to moguće.

Najugroženiji dijelovi

Ekosustavi, dosadašnja poljoprivreda u cjelini i vodno gospodarstvo su neki od većih gubitnika u Hrvatskoj. Ova izjava ne vrijedi za sva područja Europe u cjelini, ugroženiji je jug (Sredozemlje) od sjevera Europe. Nema općih mjera preporuka osim da se sve ciljane preporuke za neko područje (poljoprivreda, urbanizam, vodno gospodarstvo, očuvanje okoliša, bioraznolikosti, itd.) provode čim brže. Najmanje gubitaka ćemo imati ako imamo čim bržu prilagodbu. Za Hrvatsku se potencijalno može razmišljati o dugoročnijim dobicima kroz korištenje alternativnih izvora energije sunca i vjetra. Nedavne analiza brzine vjetra iz regionalnih klimatskih modela upućuje na porast vjetro-potencijala duž jadranske obale.

Općenito za Hrvatsku vrijedi da će se osim stalnog zatopljivanja, mijenjati i oborinski režim čime bi sušna razdoblja bila učestalija i intenzivnija. Promjene su već sad vidljive u svim godišnjim dobima, iako možda najviše u jesen, ali varijabilno od regije do regije. U simulacijama regionalnih klimatskih modela u budućoj klimi se očekuje pomak putanja ciklona zimi prema sjeveru. Stoga će se broj bura uzrokovanih ciklonama vjerojatno smanjiti duž Jadrana. Međutim, ciklone koje zahvate Srednji i Južni Jadran mogle bi biti intenzivnije, a time onda intenzivnije i pripadne brzine vjetra. Točnije razlike svakako se trebaju pratiti na lokalnim skalama (po regijama) jer su neke regije ranjivije na promjene od drugih.

Uloga znanosti

Uloga znanosti u sagledavanju utjecaja i predlaganju mjera prilagodbe klimatskim promjenama je zaista velika. Znanost jedina može na sveobuhvatan, konzistentan i promišljen način uočiti probleme i procijeniti utjecaj. Što se tiče mjera, znanost može sugerirati metode rješavanja problema, ali do konačne primjene slijedi dug put u kojem političke strukture pa i u konačnici krajnji korisnici tih mjera igraju važnu ulogu.

Na primjer, klimatske promjene imaju velik utjecaj na vinogradarstvo, s obzirom na to da od svih živih organizama biljke prve reagiraju na promjenu prizemne temperature i vlažnosti. Postoje autohtone sorte koje igraju vrlo značajnu ulogu u hrvatskom vinskom biznisu. Ipak, uzgoj mnogih od njih ograničen je na vrlo mala područja, s malo pokušaja da se proširi njihovo područje uzgoja. Gledajući klimatske promjene bilo bi moguće proširiti područje uzgoja kasno dozrijevajućih kultivara i u sjeverne vinogradarske krajeve. Ovo je naročito interesantno imajući u vidu da potražnja za autohtonim sortimentom raste i u potrošnji i u zahtjevima za podizanje vinograda.

Ublažavanje klimatskih promjena ili prilagodba istima su vrlo bitni procesi. Jedno ne isključuje drugo jer su vezani uz uzrok i posljedicu. Vrlo je važno doprinijeti ublažavanju klimatskih promjena te kontinuirano doprinositi smanjivanju uzroka problema. Ipak, to je nešto što se događa na globalnoj razini, a ukupni efekt će biti stoga vidljiv samo ako svi (ili barem velika većina) globalno djeluju (svi kontinenti). Prilagodba se pak odnosi na regionalnu/lokalnu razinu te kako ovdje možemo imati puno veću mogućnost i brzinu donošenja odluka, dala bi manju prednost prilagodbi.

Primjeri dobre prakse

U Hrvatskoj je podjela na (tri) vinogradarske zone vezana za izradu regionalizacije vinogradarskih područja. Zadnja važeća napravljena je 2013. godine po kojoj čitava Dalmacija spada u jednu zonu. Kod određivanja granica i veličine zona utječu kao dominantan faktor klimatske osobine (osobito sume efektivnih temperatura), tip tla, nadmorska visina, stanje postojeće vinogradarske proizvodnje, organizacijsko-ekonomske strukture dotične zone, itd. Proizvodnja grožđa i vina (s propisanom gornjom prihvatljivom količini šećera i alkohola u svakoj zoni) je definirana pravilnikom te utječe na troškove proizvodnje. Kako su vinogradarske zone podijeljene na tri zone ulaskom Hrvatske u EU (2013. godine), a uslijed uočenog povećanja temperature i analize agroklimatskih indeksa iz projekta VITCLIC (rezultate projekta možete pregledati ovdje), zona koja cijelu obuhvaća Dalmaciju nije više opravdana te je predložena njena dorada i dodatna podjela. Argumente je prihvatila i Europska komisija čime su se stvorili povoljniji uvjeti za proizvodnju grožđa i vina.

Također, šteta je da se predložene mjere prilagodbe klimatskim promjenama (npr. za projekt Vitclic je bila izrada novog zakonodavstvenog okvira u skladu s klimatskim promjenama, a agronomi rade na predlaganju isplativijih sorata za uzgoj), u koje je investirano dosta vremena, znanja i novaca, a koje imaju za ishod dobrobit društva, ne provode. Treba proanalizirati gdje ima problema kod provođenja mjera ako takvo što postoji. Kako osobno ne vjerujem u učinkovit sustav represije, jedan od načina bi mogao biti sustav poticaja kod implementacije tamo gdje je to moguće. Također, sveobuhvatno informiranje o prednostima implementacije mjera je također dobrodošlo. One mjere koje imaju najmanje društveno-socijalno-ekonomske gubitke, odnosno najveće dobitke bi trebale imati najveći utjecaj.

Projekti

Sudjelovala sam, odnosno sudjelujem na nekoliko projekta. Nedavno je završen interdisciplinarni projekt VITCLIC (Vinogradarstvo i klimatske promjene na području Hrvatske) u suradnji meteorologa, agronoma i ekonomista sa šest institucija. Sam projekt je imao za glavni cilj analizirati sadašnje stanje u vinogradarstvu te preporučiti daljnje korake u cilju adaptacije na klimatske promjene. Rezultati istraživanja omogućili su uvođenje nove vinogradarske zone (C III) važne za proizvodnju grožđa i vina na jugu Hrvatske. Jedan od rezultata je bio generiranje baze agroklimatskih indeksa koja je ukazala na nužnost provođenja postupka nove regionalizacije vinogorja na čitavom prostoru Hrvatske. Uz scenarij daljnjeg zagrijavanja, postojeća podjela je sve manje održiva jer povećava troškove vinarima u proizvodnji i izvozu vina. Ovaj korak se provodi u nedavno započetom projektu CroViZone (Prilagodba vinogradarskih zona Republike Hrvatske klimatskim promjenama) čiji je nositelj Ekonomski fakultet u Osijeku.

Drugi hrvatsko-švicarski projekt koji je u tijeku je SWALDRIC, čiji je glavni cilj bolje razumijevanje olujnih vremenskih pojava (s naglaskom na tuču), evaluacija njihove reprezentacije u vremenskim i klimatskim modelima i istraživanje njihovih odgovora na klimatske promjene. Analiza učestalosti pojave tuče u sadašnjim i budućim vremenskim uvjetima za čitavo područje Hrvatske jedan je od specifičnih ciljeva.

Svijest o rizicima i utjecaju klimatskih promjena razmjenjivala se s krajnjim korisnicima putem osobnih kontakata, popularnih predavanja u udrugama, putem stručnih skupova i odlascima na teren. Jedna od aktivnosti bila je postavljanje mjernih uređaja u vinogradima gdje smo uspjeli organizirati mrežu vinogradara-volontera koji su nam onda dojavljivali podatke. Tako sami krajnji korisnici postaju aktivni sudionici u praćenju/registriranju promjena. Objavljene publikacije možete pregledati OVDJE (tu će biti poveznica na pdf datoteku s popisom publikacija).

Biografija autorice:

Maja Telišman Prtenjak diplomirala je na PMF-u u Zagrebu (1995.), magistrirala je 2001. i doktorirala 2006. godine na Sveučilištu u Zagrebu na istom fakultetu. Od 1996. radi na Geofizičkom odsjeku PMF-a kao izvanredna profesorica. Predaje na nizu kolegija iz meteorologije i klimatologije na svim trima razinama studija: preddiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju na Sveučilištu u Zagrebu. Vanjska je suradnica na Sveučilištu u Rijeci. Do sada je bila voditeljica/suvoditeljica  više radova koji su dobili Rektorovu nagradu, 17 diplomskih radova, 1 obranjenog doktorata. (Su)voditeljica je i više doktorata u tijeku. Dobitnica je nagrade Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za znanstvenu izvrsnost  2009. godine. Bila je na nekoliko specijalizacija u inozemstvu, što uključuje: Météo-France u Toulouse (Francuska), International Center for Theoretical Physics u Trstu (Italija) te Sveučilište Balearskih otoka (UIB) u Palma de Mallorci (Španjolska) kao i brojne međunarodne znanstvene skupove i radionice. Bila je ili jest članica: Royal Meteorological Society, Hrvatskog agrometeorološkog društva, Hrvatskog meteorološkog društva, Uredničkih odbora časopisa „Geofizika“, „Hrvatski meteorološki časopis“ i „Meteorologyand Atmospheric Physics“. Bila je članica petnaestak organizacijskih i znanstvenih odbora međunarodnih znanstvenih i znanstveno-stručnih skupova i radionica. Sudjelovala je u radu više znanstvenih i stručnih međunarodnih i domaćih projekata, i kao suradnica (na njih 12) i kao voditeljica (na njih 3). Do sada je u koautorstvu objavila 34 znanstvena rada i 100-ak konferencijskih radova u suradnji s domaćim i inozemnim suradnicima te više poglavlja u knjigama. Recenzirala je više domaćih i međunarodnih projekata te oko 50-ak članaka za više renomiranih međunarodnih i domaćih časopisa. Fokus rada je na meteorološkim i klimatskim istraživanjima mezoskalnih strujanja/procesa nad kompleksnom topografijom.

Objava Intervju: Prilagodba proizvodnje grožđa i vina klimatskim promjenama pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

Zavod za energetska postrojenja, energetiku i okoliš, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Ul. Ivana Lučića 5, 10000, Zagreb

Elektronička pošta: ankica.kovac@fsb.hr

Mjere prilagodbe klimatskim promjenama koje bi po meni trebale imati najveći utjecaj vezane su za ranjivo područje energetike kao jezgrom svih ostalih ranjivih područja. Trebamo se odmaknuti od fosilnih goriva i u potpunosti okrenuti obnovljivim izvorima energije i njihovoj pohrani (npr. u formi vodika kao izvrsnom spremniku i vektoru energije) čime će se osigurati energetska neovisnost, a što je pogotovo u nesigurnim vremenima izuzetno važno. Time će se utjecaj „domino efekta“ odraziti na sva druga ranjiva područja.

Prilagodba Hrvatske posljedicama klimatskih promjena

Klimatske promjene, dugoročno gledano, vrlo negativno će utjecati na gospodarski razvoj jer uslijed različitih vremenskih nepogoda poput suše, kiše, poplava i požara pogođene zemlje moraju izdvojiti velika sredstva kako bi se šteta nadomjestila. Porast temperature i razine mora, te ekstremni vremenski uvjeti negativno utječu na ranjiva područja poput poljoprivrede, šumarstva, ribarstva i turizma, a kako proizvodnja energije postaje manje pouzdana tako će se povećati i potražnja za energijom. Sve to može dovesti do poremećaja u trgovinskim i opskrbnim lancima između zemalja diljem svijeta.

Velike klimatske promjene već su stigle u Hrvatsku. Svjedočimo tome kroz niz vremenskih nepogoda poput suša, toplinskih udara, šumskih požara i poplava koje su posljedice klimatskih promjena. Ako uzmemo za primjer 2019. godinu, u Hrvatskoj su i količine oborina i srednja godišnja temperatura zraka bile iznad prosjeka. Prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ), srednja godišnja temperatura zraka u 2019. godini za postaju Zagreb-Grič iznosila je 14,2 °C čime je 2019. postala najtoplija godina ove postaje od 1862. godine. Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (eng. World Meteorological Organization), 2019. godina na putu je da postane druga ili treća najtoplija godina u povijesti mjerenja. Temperatura zraka u Hrvatskoj prati trend globalnog zagrijavanja pa možemo slobodno reći da smo u trendu :).

Zbog toga, Hrvatskoj je, kao i svim zemljama svijeta, potrebna prilagodba klimatskim promjenama jer su klimatske promjene neizbježne. Prilagodbom ćemo ograničiti, a u nekim slučajevima i izbjeći veće trajne negativne utjecaje na okoliš vezane za porast temperature, CO₂ i razine mora, te brojne druge. Ako se nastavi trend porasta razine mora, bez naše strategije prilagodbe mogli bismo na primjer vrlo lako ostati bez Splita i u budućnosti ga gledati samo na fotografijama i  razglednicama.

Smatram da Hrvatska trenutno ima zadovoljavajući broj podataka i istraživačkih radova o utjecaju klimatskih promjena i ranjivosti na iste, ali potrebno je još puno raditi. Danas čak više nego ikada! No, istraživanja nisu korisna ako postanu sama sebi svrha, te je suradnja akademije, industrije i države ključna za postizanje ciljeva prilagodbe klimatskim promjenama.

Edukacija je osnova svega! Zato smatram da je jedan od učinkovitih načina praćenja učinka provođenja mjera prilagodbe klimatskim promjenama upravo ova platforma koju je osmislilo i vodi Ministarstvo zaštite okoliša i energetike i Društvo za oblikovanje održivog razvoja (DOOR), a na kojoj se nalaze sve relevantne informacije, od osnovnih pojmova klimatskih promjena preko primjera dobre prakse do politika na domaćoj, europskoj i međunarodnoj razini.

Najugroženiji dijelovi

Najugroženiji dijelovi Europe zbog negativnih posljedica klimatskih promjena svakako su zemlje u razvoju i one s najtoplijom klimom. Jedna od posljedica klimatskih promjena može biti povećanje razlike u razvijenosti između zemalja, ali i unutar jedne zemlje (npr. u Hrvatskoj će do izražaja doći još veće razlike u gospodarskom razvoju između pojedinih županija). Time će također doći do još veće nejednakosti između bogatih i siromašnijih zemalja i to je rizik koji je potrebno smanjiti prije nego što katastrofalne posljedice klimatskih promjena osjete najsiromašnije zemlje. Zato je osim donošenja strategija i politika za prilagodbu klimatskim promjenama, izuzetno važno paralelno osigurati i strategiju za smanjenje siromaštva.

Pozitivne posljedice klimatskih promjena za Hrvatsku i njeno gospodarstvo prilika su da se i Hrvatska okrene razvoju i primjeni novih tehnologija s naglaskom na korištenje i pohranu obnovljivih izvora energija što bi dovelo prije svega do energetske neovisnosti, zatim do razvoja gospodarstva, pojačane konkurentnosti na tržištu, te otvaranja novih radnih mjesta.

Ublažavanje (eng. mitigation) klimatskih promjena i prilagodba (eng. adaptation) istima idu jedno s drugim. Klimatske promjene će se događati što god mi učinili. Tako će, što god mi poduzeli, temperatura rasti još barem 100 godina jer je poremećena ravnoteža grijanja i hlađenja Zemlje. Najviše što mi u ovom trenutku možemo učiniti je taj porast manje ili više usporiti, ovisno o tome koliko ćemo brzo smanjiti ili potpuno eliminirati emisije stakleničkih plinova.

Rješenje za klimatske promjene je osigurati takve cijene fosilnih goriva koje će djelovati negativno na njihovo korištenje!

Mislim da smo trenutno u najboljoj prilici ikada ostvariti napredak u prilagodbi klimatskim promjenama. Zapravo, u tome nam je uvelike pomogao COVID-19 zbog kojega je Zemlja „uzela pauzu“ i počela „disati punim plućima“. Tada su zabilježene niže emisije CO₂, biljni i životinjski svijet kao da su se ponovno „rodili“, svijetom kruže predivne fotografije prirode i gradova kakve dugo nismo vidjeli. Priroda nam je gotovo sama ponudila pomoć i ovo je zaista izvrsna prilika za stvaranje novog „zelenog“ svijeta temeljenog na obnovljivim izvorima energije. Svijet se ujedinio u borbi protiv virusa i više nego ikada osjeća se globalna empatija. Sada treba ponovno primijeniti jednaku strategiju borbe za viši cilj očuvanja okoliša na lokalnoj, i posljedično na globalnoj razini. To je ogromna poruka svima nama da trebamo prestati živjeti previše riskantno, pogotovo što se tiče masovnog i brzog transporta. Svijet se tijekom pandemije reorganizirao u mnogim djelatnostima, a to bi trebala napraviti i Republika Hrvatska! Prvenstveno će se razviti mehanizmi brze izolacije država kao i lokalnih zajednica unutar država, i to u svakom pogledu, od zdravstvenih, prometnih do onih energetskih. U tom kontekstu sunčeva energija i drugi oblici obnovljivih izvora energije te vodik su pravci za energetsku samostalnost. Makromreže će se morati moći brzo i fleksibilno raspasti u mikromreže, te po potrebi opet povezati. Takvu filozofiju trebamo materijalizirati!

Unatoč početnoj zabrinutosti, sve veći broj studija i aktivnosti pokazuje da se mogu iskoristiti pozitivne posljedice klimatskih promjena na način da se iskoristi prilika za osiguravanje održivoga razvoja i pokretanje gospodarskog rasta. Prema Svjetskoj komisiji za gospodarstvo i klimu, usvajanje ambicioznih klimatskih mjera do 2030. godine može stvoriti dobit od preko 20 milijardi USD i preko 60 milijuna novih radnih mjesta. Da bi se to ostvarilo potrebno je ubrzati strukturnu transformaciju u pet ključnih ekonomskih sektora, a to su:

(i)        čisti energetski sustavi;

(ii)       pametniji urbani razvoj;

(iii)      održivo korištenje zemljišta,

(iv)       pametno upravljanje vodnim resursima, te

(v)        kružno industrijsko gospodarstvo.

Uloga znanosti

U sagledavanju utjecaja i predlaganju mjera prilagodbe klimatskim promjenama, znanost i tehnologija nikada nisu „igrale“ tako bitnu i utjecajnu ulogu u našim životima kao danas. U zadnje vrijeme neki poznati znanstvenici u području klimatskih promjena izražavaju svoju duboku zabrinutost, pa čak i svojevrsnu apatičnost, kada je u pitanju mogućnost ljudske rase da preživi negativne posljedice istih. Na temelju svojih istraživanja oni smatraju da je Zemlja u zadnjih 500 milijuna godina prošla 5 masovnih izumiranja biljnih i životinjskih vrsta i da smo sada u sredini šestoga vala izumiranja u kojemu čak niti ljudski rod više nema šanse za preživljavanje. Dok su prethodna masovna izumiranja bila uzrokovana padom asteroida ili erupcijama vulkana (npr. dinosauri su izumrli prije 60 milijuna godina), sadašnje izumiranje vrsta pripisuje se djelovanju ljudske vrste. Život životinjskih i biljnih vrsta na Zemlji međusobno je temeljito umrežen i međuzavisan, te znatno ovisan o temperaturi. Porast koncentracije CO₂ u atmosferi uzrokuje globalno zagrijavanje mora, kopna i atmosfere. Do sada, u zadnjih 800 000 godina (a vjerojatno u zadnjih 20 milijuna godina) nezabilježen skok koncentracije CO₂ u atmosferi započinje negdje 1850. godine kada je koncentracija iznosila oko 285 ppm, godine 2014. prerasta granicu od 400 ppm CO₂, a danas iznosi već oko 414 ppm. Porast koncentracije CO₂ u atmosferi je od 1850. godine do danas gotovo eksponencijalan. Treba napomenuti da je evolucijski razvoj čovjeka od hominida do homo sapiensa trajao više od 20 milijuna godina u uvjetima koncentracije CO₂ niže od 300 ppm, da bi se sada očekivalo da se u samo 30 godina čovjek prilagodi na 450 do 650 ppm (kako po kojem RCP scenariju).

Da bi se razumjelo o čemu se tu radi, trebamo znati da psihofizička ispitivanja na ljudima pokazuju da se kognitivne sposobnosti počinju smanjivati nakon 650 ppm. Po RCP 8.5 scenariju za 80 godina, ako se sada ništa ne poduzme, srednja globalna koncentracija CO₂ povećat će se na 1250 ppm. To su koncentracije kao u kino dvoranama nakon filma ili višesatne vožnje više osoba u automobilu. Ukratko, nema više prozračnosti kada se otvore prozori. Da bi se situacija još bolje razumjela, trebamo istaknuti da bi i zaustavljanjem proizvodnje antropogenog CO₂ na 415 ppm, prosječna globalna temperatura troposfere nastavila rasti kao što je i do sada, čak i kod manjih koncentracija CO₂. Drugim riječima, samo efektivno smanjenje koncentracije CO₂ ispod nekih 300 ppm zaustavilo bi zagrijavanje Zemlje (još niže koncentracije dovele bi do hlađenja).

Poznata je studija grupe znanstvenika objavljena 30. kolovoza 2018. godine pod vodstvom glavnog autora studije i istraživača na Sveučilištu Oxford, Matthiasa Aengenheystera. Studija zahtijeva drastičan prijelaz na obnovljive izvore energije prije 2035. godine ako se želi zadržati globalno zagrijavanje ispod 2 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Ukratko rečeno, studija pokazuje da se bitka za 2 °C do 2100. godine teško može dobiti. Važno je naglasiti da je 2 °C granica koja se ne bi smjela prekoračiti, inače bi nastupile nepovratne i dramatične posljedice. Gotovo svakodnevno obasipani smo crnim predviđanjima, a jedno od zadnjih je puno veće povećanje razine mora do kraja ovoga stoljeća nego što se do sada predviđalo, odnosno s 1 m na 1,5 m. To bi rezultiralo gubljenjem ogromnih obradivih površina u deltama velikih rijeka uz istodobne migracije 200 milijuna ljudi.

Primjeri dobre prakse

Primjeri dobre prakse u prilagodbi klimatskim promjenama u Europi mogu su pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Francuskoj, Austriji, te brojnim drugim zemljama, i to u svim ranjivim područjima (energetika, poljoprivreda, turizam, hidrologija i dr.). Osim ulaganja u razvoj pojedinog sektora, npr. opremanje sustavima obrane od poplava, osiguranje transporta nultih emisija u širem centru gradova i dr., primjeri dobre prakse podrazumijevaju i donošenje strategija i akcijskih planova za prilagodbu klimatskim promjenama na lokalnoj razini.

I u Hrvatskoj imamo različite akcijske planove za očuvanje gradova kontinentalne Hrvatske i obale, poboljšanje kvalitete zraka, donošenje strategije za prilagodbu klimatskim promjenama gradova. Također, u tijeku je stvaranje bogate baze primjera dobre prakse kroz 30-ak projekata koji su u tijeku, a koji su sufinancirani iz Europskog fonda za regionalni razvoj kroz poziv „Shema za jačanje primijenjenih istraživanja za mjere prilagodbe klimatskim promjenama“.

Moje područje istraživanja su vodik i obnovljivi izvori energije. U Laboratoriju za energetska postrojenja Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu čija sam voditeljica, istraživanja su usmjerena na nove tehnologije koje se temelje na primjeni vodika i obnovljivih izvora energije, prvenstveno sunčeve energije. U vremenu pojačanih klimatskih promjena koje uključuju klimatske ekstreme (temperatura) i prirodne katastrofe (potresi i poplave), jedan od ključnih faktora koji je potrebno osigurati je energetska neovisnost u svim područjima: u kućanstvu, industriji, transportu i općoj energetici. U tom kontekstu, u mom Laboratoriju razvili smo sustav za proizvodnju vodika elektrolizom vode korištenjem sunčeve energije, zatim prvi hrvatski bicikl na vodik i prvu hrvatsku punionicu vodika. Time je zaokružen jedan pokazni demonstracijski sustav u transportu koji ne koristi ugljikovodična goriva i ne emitira CO₂. Zapravo, njegove komponente koriste samo sunce i vodu. On predstavlja primjer koncepta koji je primjenjiv općenito, kako u transportu tako i u energetici. Smatram da će vodik odigrati i već igra jednu od glavnih uloga u zelenoj energetskoj tranziciji! Danas govorimo o sivom (eng. grey) i zelenom (eng. green) vodiku. Sivi vodik dobiva se reformiranjem fosilnih goriva što sa sobom nosi popratne emisije CO₂, dok se zeleni vodik dobiva elektrolizom vode korištenjem obnovljivih izvora energije što je proces bez popratnih emisija CO₂. I upravo zeleni vodik je jedini prihvatljiv u zelenoj energetskoj tranziciji za ostvarenje ciljeva u prilagodbi klimatskim promjenama, te je kao takav uključen u Europski zeleni sporazum ( eng. European Green Deal) i nacionalne energetske i vodikove strategije zemalja diljem svijeta. Zato su moje preporuke za prilagodbu klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj obnovljivi izvori energije i zeleni vodik koji mora biti između intermitentne dobave i intermitentne potrošnje energije.

Način na koji osiguravam da rezultate mojih istraživanja primjenjuju oni kojima su i namijenjeni je objavljivanje rezultata istraživanja u međunarodnim znanstvenim časopisima (International Journal of Hydrogen Energy, WoS, Scopus, Q1), prijenos znanja putem edukacijskih seminara za predstavnike industrije, malih i srednjih poduzeća te predstavnike upravne vlasti (seminar: Vodik i gorivni članci), programi popularizacije čistih tehnologija (putovanje od Zagreba do Brussela pod nazivom „Croatia Mirai Challenge“ u suradnji s Toyota Croatia d.o.o. kada se u rujnu 2019. godine prvi put hrvatskim cestama vozio automobil na vodik) i brojni drugi.

Projekti

Voditeljica sam projekta pod nazivom „Osiguranje električne energije u slučaju klimatskih ekstrema i prirodnih katastrofa“ koji je financiran iz Europskog fonda za regionalni razvoj prema natječaju „Shema za jačanje primijenjenih istraživanja za mjere prilagodbe klimatskim promjenama“. Posredničko tijelo razine 1 (PT1) je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, a posredničko tijelo razine 2 (PT2) je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Projekt je započeo 17. veljače 2020. godine, a završava 17. svibnja 2023. (dakle traje tek 4 mjeseca). Glavni cilj projekta je osiguranje prilagodbe klimatskim promjenama što je jedan od glavnih aspekata budućeg održivog razvoja. Provodeći primijenjena istraživanja, u okviru ovoga projekta razvit će se energetska jezgra mobilnih i stacionarnih tzv. ” emergency” sustava na temelju korištenja sunčeve energije i vodika. Svrha je “emergency” sustava osiguranje energije u kriznim situacijama koje nastaju kao posljedica klimatskih ekstrema kraćeg vremenskog trajanja od dan/dva do tjedan/dva. Težište je na održavanju živom mikromreže za slučaj zatajenja, odnosno ispada glavne mreže, bez obzira jesu li uzrok skršeni vodovi od vjetra, uništene trafostanice od munje, poplave, visoke temperature ili preopterećenja potrebama korisnika kao što je to hlađenje ljeti.

Ovaj projekt strateški je orijentiran prema četiri ranjiva područja: energetici, turizmu, hidrologiji i vodnim resursima, te poljoprivredi. U ranjivom području energetika svojim najvećim dijelom cilja na mjere:

• Povećanje sigurnosti opskrbe električnom energijom u ljetnom periodu, te na
• Povećanje otpornosti i fleksibilnosti postojećeg elektroenergetskog sustava na učinke ekstremnih i klimatskih hazarda i očekivanih klimatskih promjena i
• Povećanje otpornosti prijenosne i distribucijske mreže na učinke ekstremnih i klimatskih hazarda i očekivanih klimatskih promjena.

Osim doprinosa ranjivom području energetike, projektne aktivnosti indirektno uključuju i doprinos ranjivim područjima: turizmu, hidrologiji i vodnim resursima te poljoprivredi putem mjera:

• Jačanje kapaciteta za procjene utjecaja klimatskih hazarda, za prevenciju rizika, za mjere spremnosti i odgovore na izvanredne događaje;
• Uključivanje mjere prilagodbe klimatskim promjenama u sve segmente održivog hrvatskog turizma;
• Primjena integralnog pristupa u gospodarenju vodnim resursima i sustavima te intenziviranje međusektorskih sagledavanja i aktivnosti te
• Jačanje kapaciteta za razumijevanje i primjenu mjera prilagodbe klimatskim promjenama.

U okviru projekta provodit ćemo primijenjena istraživanja za mjere prilagodbe klimatskim promjenama i trenutno smo u fazi nabave opreme i izrade web poveznice na kojoj će se moći pronaći svi javno dostupni detalji projekta. Prve mjerljive rezultate očekujemo za otprilike godinu dana.

Popis objavljenih publikacija možete pregledati OVDJE ili na Hrvatskoj znanstvena bibliografiji CROSBI.

Biografija autorice:

Ankica Kovač docentica je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, na Zavodu za energetska postrojenja, energetiku i okoliš, gdje je i voditeljica Laboratorija za energetska postrojenja. Njeno područje istraživanja su vodikove tehnologije u sprezi s obnovljivim izvorima energije. Svoje rezultate istraživanja Ankica objavljuje u prestižnim međunarodnim časopisima visokog faktora odjeka (CC, Scopus, WoS, Q1). Gostujuća je urednica međunarodnog časopisa iz područja vodikove energije pod nazivom International Journal of Hydrogen Energy, te sudjeluje u organizaciji međunarodnih znanstvenih konferencija iz područja vodika, klimatskih promjena i održivoga razvoja. Osim kao suradnica na domaćim i međunarodnim projektima, Ankica je i voditeljica različitih projekata među kojima se posebno ističu ‘Osiguranje električne energije u slučaju klimatskih ekstrema i prirodnih katastrofa’, ‘Prvi hrvatski bicikl na vodik’ i ‘Prva hrvatska punionica vodika’, te ‘Croatia Mirai Challenge’. Zbog svog originalnog i inovativnog izgleda, dizajn punionice vodika zaštićen je na međunarodnoj razini, te kao žig na domaćoj razini. Kao predstavnica Republike Hrvatske, Ankica je članica Izvršnog odbora međunarodne organizacije za istraživanje, primjenu i suradnju u području naprednih gorivnih članaka pod nazivom ‘The Collaboration Programme on Advanced Fuel Cells’. Ankica je također potpredsjednica Hrvatske udruge za vodik. Pokrenula je web stranicu http://hydrogen.hr/, te je iznimno aktivna u popularizaciji znanosti. Ankica je dobitnica prestižne nagrade Croatian Woman of Influence.

Objava Intervju: Klimatske promjene kao prilika za razvoj održive energetike pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

Zavod za kemiju materijala, Institut Ruđer Bošković, Bijenička cesta 54, 10000, Zagreb

Elektronička pošta: Nikola.Biliskov@irb.hr

Hrvatska je dio svijeta i, kao takva, nije imuna na globalni problem klimatske promjene. Štoviše, Hrvatska je geografski smještena na Sredozemlju, regiji koja se zbog klimatskih promjena zagrijava čak 20% brže od ostatka svijeta. Prema tome, očekuju nas izrazito intenzivne klimatske promjene, izrazitije nego u mnogim drugim dijelovima svijeta. Sama ta činjenica poziva na vrlo odlučnu, fokusiranu i koherentnu akciju na svim razinama.

Prilagodba Hrvatske posljedicama klimatskih promjena

Na Regionalnom forumu Zajednice za Sredozemlje (UfM), održanom 10. listopada 2019. u Barceloni, predstavljen je znanstveni izvještaj, koji pokazuje da je do sada na području Sredozemlja temperatura narasla za +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Ne primijenimo li odlučne mjere ublažavanja klimatskih promjena, do 2040. godine se očekuje porast temperature do +2,2 °C. Dodamo li tome zabilježen porast razine mora, povećanu učestalost sve intenzivnijih i dužih toplinskih valova i suša, što dovodi do dezertifikacije, kao i klimatski uzrokovane migracije životinjskih i biljnih vrsta te zarazne bolesti, postaje jasna ozbiljnost situacije. Glavni tajnik UfM-a Nasser Kamel je istaknuo: „Ni jedan jedini narod, ni jedna zajednica u našoj regiji nema dovoljno resursa da se sama nosi s tempom klimatskih promjena. Neosporno, u skladu s ciljevima održivog razvoja, naši zajednički napori u sljedećem desetljeću moraju se usredotočiti na suočavanje s ovim hitnim problemom koji nadilazi klimatske promjene i podrazumijeva preispitivanje našeg pristupa ograničenim resursima regije.“ To je vrlo jasan poziv na hitnu zajedničku akciju svih zemalja Sredozemlja.

Međutim, Hrvatska nije dovoljno ambiciozna po pitanju klimatskih promjena. Da budem precizniji, političko djelovanje u smislu suočavanja s klimatskim promjenama je nedovoljno. To se može primijetiti u npr. integriranim energetskim i klimatskim strategijama, konkretno u poglavljima  o dekarbonizaciji, energetskoj tranziciji i sl. Međutim, ispod te glazure se i dalje ne vide konkretni napori smanjenja ekstrakcije fosilnih goriva, kao i njihove upotrebe. Prečesto se hvalimo zavidnim udjelom obnovljivih izvora energije, a to je tako samo zato što u njih ubrajamo i velike hidroelektrane, koje, po važećim međunarodnim definicijama, to jednostavno nisu. Dakle, klimatske ambicije se u Hrvatskoj jednostavno nisu u skladu s ozbiljnošću krize. To se mora promijeniti.

Republika Hrvatska mora neodgodivo krenuti u hitnu, ambicioznu, oštro fokusiranu i znanstveno utemeljenu akciju, ne samo prilagodbe, nego, još važnije, ublažavanja klimatskih promjena. Izloženi smo vrlo ozbiljnim, konkretnim i svake godine sve evidentnijim geografski uvjetovanim prijetnjama. Zato nitko od nas, a ponajprije institucije vlasti, nema apsolutno nikakvo pravo na neaktivnost ili krivo usmjereno djelovanje. Integrirane energetsko-klimatske strategije bi trebale biti odlučnije u planiranju  smanjenja eksploatacije fosilnih goriva. Kao prvi korak bismo očekivali ukidanje subvencija za fosilna goriva te obustavu svih najavljenih istraživanja potencijalnih ležišta, što bi bila pretpostavka učinkovite energetske transformacije. Strategija niskougljičnog razvoja (trenutno na javnoj raspravi) ukazuje na ekstremno pomanjkanje ambicije po pitanju suočavanja s klimatskom krizom. Umjesto toga, nagoviješta se vrludava putanja negdje između scenarija NU1 i NU2, dakle politike bi trebale biti orijentirane ka potpunoj dezorijentaciji. No, na raspolaganju je mnoštvo kvalitetnih, objektivnih, međunarodno recenziranih znanstvenih podataka, iz kojih bi trebale biti izvedene smjernice za učinkovite politike. U tom bismo smislu očekivali učinkovito iskorištavanje svog tog akumuliranog znanja.

Najugroženiji dijelovi

Klimatološka mjerenja pokazuju da je Sredozemlje jedno od najugroženijih „vrućih točaka“, i to ne samo na razini Europe, nego i globalno. Zato se i u našim primorskim krajevima osjećaju najizrazitije posljedice krize. Ljeti bilježimo sve češće, sve intenzivnije i dulje toplinske valove, koji dovode do sve izrazitijih suša. Zimi nam se sve češće događaju intenzivne i dugotrajne provale arktičkog hladnog zraka. To su ekstremi, a između njih bilježimo mnogobrojne partikularne događaje, koje možemo pripisati klimatskim promjenama. Prema procjenama investicijske banke Nordea, prijeti nam dezertifikacija (čije naznake već sad bilježimo), ali i perspektiva klimatskih migracija, i to ne samo s Bliskog Istoka ili sjevera Afrike prema nama, nego i iz naše zemlje. To su trenutno najugroženiji dijelovi, ali s produbljenjem krize se sve više šire područja najveće ugroženosti. Iako neki spekuliraju o povoljnim posljedicama na turizam ili poljoprivredu, to možda mogu biti tek kratkotrajni učinci. Dugoročno, ne vidim apsolutno ništa pozitivno u klimatskim promjenama. Nitko neće biti pošteđen, ako ne poduzmemo odlučnu sustavnu akciju.

Prosječne temperature su tek najevidentniji pokazatelj klimatskih promjena, onaj kojeg nam je najlakše predočiti. No, porast prosječne temperature sam za sebe nije toliko problematičan. Problem je što je temperatura mjerilo topline sadržane u ekosustavu, dakle porast temperature je pokazatelj nekakvog viška topline u sustavu. Toplinu trebamo razumjeti kao kinetičku energiju čestica nekog zagrijanog tijela. To zapravo znači da naš ekosustav ima sve veću energiju, koju onda mora na neki način „potrošiti“, tj. pretvoriti u neki drugi oblik. Zato bilježimo sve izrazitije vremenske ekstreme, što se odražava i u količini padalina. Tako ljeti imamo sve manje kiše, a onda se sve češće događaju izrazito obilni prolomi oblaka, koji mogu imati i katastrofalne posljedice, osobito u poljoprivredi. Preobilne kiše ne uspijevaju ni obnavljati podzemne vodotokove, tako da iz više razloga nemamo velike koristi od njih. I tako, opet dolazimo do zaključka da posljedice klimatskih promjena nemaju pozitivan učinak na gospodarstvo.

Moramo biti svjesni da nas očekuju značajne promjene, koje, kako sam rekao, dugoročno nisu ni po čemu pozitivne. Neke od poljoprivrednih kultura u skoroj budućnosti neće dobro uspijevati u našim krajevima. Klimatske promjene donose i promjene u stilu života. Istraživanja pokazuju da su građani već dugo vrlo zabrinuti zbog klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj. Institucije zakonodavne i izvršne vlasti moraju prepoznati taj izazov te adekvatno odgovoriti na njega.

U svakom slučaju mislim da je ublažavanje klimatskih promjena važnije od prilagodbe posljedicama istima. No, sa zaoštravanjem klimatskih promjena sve važnije postaju mjere prilagodbe, ali treba shvatiti da ni naš kapacitet prilagodbe nije neograničen.

Uloga znanosti

Znanost je tu da mjerenjima i računalnim simulacijama donosi objektivne podatke o stanju sustava koji su predmet znanstvenog istraživanja, da te podatke objavljuje u međunarodno recenziranim znanstvenim časopisima, iznosi ih na znanstvenim konferencijama te da, na temelju toga, iznosi ulazne parametre, na kojima bi se trebale temeljiti javne politike. Svako mudro društvo u tom smislu koristi znanstvene podatke. Javnost, uostalom, u svom interesu i očekuje od države takvu interakciju. Već sam rekao da naša akademska zajednica raspolaže velikom količinom znanja o prirodi i okolišu RH, no država to preslabo koristi.

Teško je izdvojiti neki određeni rad koji bi obuhvaćao sve aspekte klimatske krize na globalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj skali. Zato je tu bolje citirati zbornike, od kojih su na globalnoj skali najsadržajniji izvještaji Međuvladinog panela o klimatskim promjenama pa izdvajam najrecentniji: posebno izvješće o globalnom zatopljenju od 1,5 °C. Na regionalnoj razini Sredozemlja bih istaknuo UfM-ov 1. znanstveni izvještaj o klimatskim i okolišnim promjenama na Sredozemlju, a na nacionalnoj razini najkvalitetnijim klimatološkim studijama smatram one koje produciraju akademik Mirko Orlić i profesor Branko Grisogono. No, tome bi se trebali dodati i rezultati svih ostalih znanstvenika, koji se bave praćenjem klime i okoliša, kao i posljedicama klimatskih promjena.

Istraživanja naših znanstvenika rezultirala su ogromnom količinom sustavnih podataka o svim sastavnicama lokalnog okoliša, kao i o društvenim i drugim aspektima klimatske krize. Međutim, problemi nastaju pri komunikaciji znanstvenika s institucijama zakonodavne i izvršne vlasti.

Primjeri dobre prakse

Sve se više uvode obnovljivi izvori energije, koji imaju sve veću ulogu u ukupnom energetskom miksu. U nas su administrativne prepreke i dalje prevelike i demotivirajuće za građane koji bi se željeli aktivno uključiti u energetsku transformaciju. Zato se većina doista pozitivnih primjera svodi na individualne akcije entuzijasta. Kronično nam nedostaje sustavne ambicije, koja bi se odražavala kroz potpore i intenziviranje implementacije obnovljivih izvora energije. Zato dosta kaskamo u odnosu na Europu.

Europa se sve više okreće održivim tehnologijama, u što uključujem i masovno uvođenje obnovljivih izvora energije. Gradi se infrastruktura potrebna za transformaciju prometa s fosilnih goriva na električni pogon, uključujući i zeleni vodik. Međutim, i na razini Europe  previše se oslanjamo samo na uvođenje novih tehnologija, bez još potrebnije „korijenske“ promjene prevladavajućeg društveno-ekonomskog sustava.

Projekti

Od znanstvenih istraživanja na tom polju  izdvojio bih projekt „Novi materijali za pohranu energije“ koji je proveden u okviru programa Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u suradnji s Hrvatskom zakladom za znanost PKP-2016. Projekt je vodio dr. sc. Ivan Halasz, a rezultirao je nizom novih materijala s velikim potencijalom pohrane vodika kao „nosača“ energije. Rezultati su objavljeni kao međunarodno recenzirani znanstveni radovi. Popis publikacija možete pregledati OVDJE. Jedna od isporuka tog projekta je brošura koja opisuje glavne rezultate. Sličan je bio i fokus istraživanja u okviru bilateralne suradnje s kolegama iz Instituta za nuklearne nauke Vinča iz Beograda. U okviru te suradnje je objavljeno nekoliko znanstvenih radova, a održana su i tri sastanka s partnerima iz Francuske te smo nastupili na nekoliko znanstvenih konferencija. Osim toga, sudjelujem i u COST akciji „Mechanochemistry for SustainableIndustry“.

Biografija Autora

Dr. sc. Nikola Biliškov je zaposlen kao viši znanstveni suradnik na Zavodu za kemiju materijala Instituta Ruđer Bošković. Diplomirao je te 2009. godine doktorirao na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se na Švicarskom federalnom institutu za materijale i tehnologije EMPA u domeni ETH u Zürichu. Istraživački interesi su mu međumolekulske interakcije u kondenziranoj materiji, razvoj i karakterizacija materijala za kemijsku pohranu i konverziju energije te razvoj, implementacija i mehanistička pozadina mehanokemijske reaktivnosti. Dobitnik je stipendije za iskusne istraživače u sklopu programa u sklopu Marie Sklodovska-Curie, koju će u razdoblju od 2021. do 2023. implementirati na Sveučilištu McGill u Montrealu, u grupi prof. Tomislava Friščića. Do sada je sudjelovao u 5 nacionalnih projekata, bio je suradnik i član vijeće voditelja 2 COST projekta te voditelj bilateralne srpsko-hrvatske istraživačke suradnje. Do sada je objavio 25 znanstvenih radova, 1 poglavlje u knjizi te 2 knjige. Vrlo je aktivan u popularizaciji znanosti. Glavni je inicijator Apela znanstvenika RH za sustavnu klimatsku akciju.

Objava Intervju: Odlučnim, fokusiranim i koherentnim djelovanjem protiv klimatskih promjena pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

Izv. prof. dr. sc. Domagoj Vulin dipl. ing.

Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku, Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Pierottijeva ul. 6, 10000, Zagreb

Elektronička pošta: domagoj.vulin@rgn.hr

Republika Hrvatska kao članica EU mora zadovoljiti stanovite kriterije kao posljedicu niza primjenjivanih mjera prilagodbe posljedicama klimatskih promjena. Brzom prilagodbom posljedicama klimatskih promjena tj. dobrim snalaženjem tijekom klimatskih promjena imamo priliku biti primjer drugim državama.

Prilagodba Hrvatske posljedicama klimatskih promjena

Samoj prilagodbi kao takvoj prethodi prikupljanje podataka kako bi se moglo kvalitetno detektirati probleme (ili potencijalne probleme ukoliko ne bismo imali mjera prilagodbe) uslijed klimatskih promjena, te kako bismo bili ukorak sa znanstveno-tehnološkim napretkom ostalih članica EU. Prilagodba posljedicama klimatskih promjena ima svrhu planiranja stanovite politike koja bi trebala osigurati kvalitetnu strategiju provođenja promjena u idućih nekoliko desetljeća. Iz svog iskustva i praćenja informacija vezanih uz klimatske promjene, Republika Hrvatska je spremna na klimatske promjene formalno, iako postoji prostor za poboljšanje, upravo u smislu strateškog planiranja na temelju mjerljivih informacija i podataka (eng. data-driven), kao suprotnost intuitivnom zaključivanju o elementima koji su poželjni u spomenutoj strategiji, i onima koji to nisu. Pri tome konkretno ciljam na količinu javno dostupnih podataka, izradu sistematiziranih baza, i općenito informacija na temelju kojih bi se moglo pratiti utjecaj klimatskih promjena. Takvi podatci mogu služiti izradi kvalitetnijih budućih scenarija.

Kroz niz istraživačkih projekata (od kojih većinom međunarodnih europskih) u kojima sam sudjelovao i sudjelujem, kako sam već spomenuo, može se osjetiti nedostatak informacija. Međunarodni projekti su dobri za stjecanje osjećaja na kojoj smo razini u odnosu na druge države. Može se reći da po količini javnih ili istraživačima dostupnih podataka o utjecaju klimatskih promjena ili posljedicama klimatskih promjena ipak nismo među najnaprednijim članicama EU, a postoji i vidljiva razlika između zapadnijih članica EU i onih istočnijih.

Najugroženiji dijelovi

Smatram da možemo očekivati opasne toplinske valove, ekstremne oluje i sve dugotrajnije suše. S obzirom na nadmorske visine otoka i priobalnih naselja te poplave koje se događaju u kopnenim dijelovima Hrvatske, vjerojatno bi trebalo pažnju posvetiti zaštiti od poplave i prilagodbi dizanju razine mora. Međutim, Hrvatska se ne smije miješati s državama koje najviše pridonose klimatskim promjenama, a realno je konstatirati kako kao relativno mala država ne možemo na njih utjecati, nego im se možemo samo prilagoditi.

Kao naftni inženjer, shvaćam kako je EU primorana radi energetske neovisnosti što više povećati udio obnovljivih izvora energije. Taj bitni energetski element  zatim se argumentira klimatskim promjenama, tj. emisijama nastalim sagorijevanjem fosilnih goriva. Međutim, Hrvatska je jedan od slabijih emitera u EU, zbog slabe industrije i također smo u vrhu po udjelu obnovljivih izvora (računajući hidroelektrane). Istovremeno imamo znatnu količinu resursa i tradiciju proizvodnje nafte i plina u odnosu na druge članice EU. To je za mene dovoljan broj ekstrema po kojima se naša strategija energetske tranzicije može razlikovati od drugih strategija u EU. To je najčešće intenzivno argumentirano klimatskim promjenama, a da ponovimo, mi smo slabi emiteri. S treće strane, imamo proizvodnju nafte i plina koja zadovoljava manje od 50% potreba Republike Hrvatske. Proizvodnja nafte i plina monotono se smanjuje, čime prirodno smanjujemo te ograničene resurse. Drugim riječima, i da se najbolje optimira proizvodnja nafte i plina u Republici Hrvatskoj, ona neće nikad moći zadovoljiti potražnju. S četvrte strane, vezano uz naftno-plinsku industriju, u Republici Hrvatskoj je oko 10 000 zaposlenih, a INA je redovito najprofitabilnija firma u državi. U Republici Hrvatskoj, poistovjećivanje zatiranja proizvodnje nafte i plina, i povećavanja obnovljivih izvora energije s pozitivnim učinkom na klimatske promjene u Republici Hrvatskoj je potpuno krivo, neupućeno i opasno. Prestanak proizvodnje nafte i plina u Republike Hrvatske će značiti još veći uvoz (i cijenu) fosilnih goriva, te tisuće nezaposlenih ljudi. Možda je potrebno ponoviti da smo po emisijama, pa i po emisijama po stanovniku i po emisijama po m² na dnu ljestvica u EU. Uglavnom, pozitivne posljedice naglašavanja klimatskih promjena za Hrvatsku su aktivnosti u smislu povećanja obnovljivih izvora. Ako se uvede parametar zapošljavanja, negativne posljedice bi mogle biti puno veće jer se povećanje udjela obnovljivih izvora energije nedovoljno fokusira na povećanje zapošljavanja u svom sektoru, a ponekad se poistovjećuje s prestankom proizvodnje nafte i plina.

Kako sami ne utječemo na klimatske promjene, posljedice u Republici Hrvatskoj su jedino socio-ekonomske i na taj način bi slabije razvijene regije trebalo aktivirati uvođenjem obnovljivih izvora energija, ali isključivo pod uvjetom zapošljavanja lokalnog stanovništva. Na primjer, u naftnoj industriji, budući da naftne kompanije često rade kao operator u stranim državama, postoji obaveza zapošljavanja velikog postotka lokalnog stanovništva (često oko 50 % i više), pa makar se radilo o nekoliko mjeseci rada u toj državi.

Postoji još jedna velika prilika za Republiku Hrvatskoj u smislu ublažavanja klimatskih promjena; naša plinska polja često u sastavu imaju i preko 50 % CO₂, što je dokaz da ima puno potencijalnog skladišnog prostora za CO₂, višestruko više nego što su emisije u Republike Hrvatske, a koji se može profitabilno iskoristiti u sustavu trgovanja emisijama za skladištenje CO₂ iz drugih država.

Uloga znanosti

Mjerama prilagodbe (kao i nizu drugih mjera) prethodi nekoliko tzv. simulacija koje daju nekoliko projekcija za nekoliko perioda u budućnosti. Te simulacije su praktički tzv. „soft-engineering“ koji nije previše interesantan u smislu pomaka u znanosti, iako itekako može uzrokovati pomake u političkom smislu. Uvijek postoji određena veza između znanstvene zajednice i onih koji izrađuju strategije i definiraju mjere, međutim iz same postavke da politika određuje tko će raditi simulacijske studije, znanstveni element biva umanjen. Proces je najčešće takav da određena skupina iz znanstveno-istraživačkog miljea izradi scenarije, na njih se poziva stanoviti nacrt strategije i onda strategija ide na javnu raspravu. Često sam pažljivo čitao takve nacrte strategija i davao komentare, uz reference, argumente itd., kao uostalom i mnogi drugi kolege s fakulteta i instituta, međutim, koliko sam do sada uočio – do rasprave, tj. demantiranja ili potvrde izložene argumentacije u većini slučajeva ne dolazi. Drugim riječima, znanstveni doprinos je podloga predloženim strategijama i mjerama, ali u svijetu znanosti, najčešće je taj isti doprinos minoran.

Primjeri dobre prakse

Područje tj. fokus mog istraživačkog rada je na primjeni tehnologije izdvajanja i skladištenja ugljičnog dioksida (eng. Carbon Capture and Storage, CCS) tj., još više na izdvajanju, korištenju i skladištenju (eng. Carbon Capture Utilization and Storage, CCUS). Trajno skladištenje CO₂ u iscrpljenim ležištima nafte, plina ili dubokim slanim akviferima indirektno je vezano uz prilagodbu, tj. radi se o smanjenju emisija i potrebe za prilagodbom u smislu promjene načina života. Dužnost je svakog istraživača ne samo istraživati, nego i diseminirati nove zaključke i spoznaje, ali i podizati svijest. To znači publiciranje znanstvenih i stručnih članaka, sudjelovanje na kongresima, izradu brošura, objave na portalima, ankete, ili organizaciju radionica koje često pokrivaju ono što nije u uskom fokusu istraživanja, pa se u to uklapa i dio u kojem se govori o utjecaju klimatskih promjena. Na primjer, u sklopu EU H2020 projekta zvanog Strategy CCUS uskoro ćemo organizirati radionicu za sve zainteresirane moguće dionike CCUS klastera i na radionicu nisu pozvani samo predstavnici firmi koje su značajni emiteri CO₂ ili oni koje mogu transportirati ili koristiti CO₂. U Republici Hrvatskoj postoji golemi potencijal skladištenja CO₂ prilikom utiskivanja CO₂ za poboljšanje proizvodnje nafte, tzv. CO2-EOR, tj. procesa „CO2-Enhanced Oil Recovery“. Također, znanstvena istraživanja pokazuju veliku perspektivu korištenja CO₂ za proizvodnju geotermalne energije. Poput skladišta prirodnog plina, odgovarajuće podzemne strukture je potrebno istražiti za skladištenje vodika, za tzv. “Power-to-Gas” tehnologije (P2G). Kako bi se te tehnologije približile stručnjacima iz drugih područja, ili građanima, potrebno je stvoriti kontekst. Kontekst uključuje i rizike klimatskih promjena i prilagodbu, uključujući mogućnosti smanjenja emisija i u situacijama gdje se uski dio istraživanja prikazuje u širem kontekstu, poželjno je okupiti što širi spektar sudionika, čitatelja ili općenito zainteresiranih.

Načelno, ako se eliminiraju edukacijske/diseminacijske aktivnosti, prilagodba u sektoru poljoprivrede i graditeljstva se čini kao najpraktičnija. Također mi se čini kao dobra praksa projektna suradnja s osiguravajućim kompanijama, kojima je u interesu procijeniti rizike uslijed npr. češćih poplava i suša zbog klimatskih promjena.

Projekti

EU projekti CASTOR i GeoCapacity su prvi EU projekti u kojima sam kao asistent na Zavodu za naftno inženjerstvo, na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu sudjelovao u prvim procjenama kapaciteta skladištenja CO₂ u podzemlju za Republiku Hrvatsku. Tome je slijedio niz projekata poput CO2NET EAST koji je dobar primjer projekta s ciljem umrežavanja i širenja svijesti javnosti. Također, mogu izdvojiti i projekt ESTMAP u kojem smo izradili prve procjene mogućnosti primjene različitih tehnologija podzemnog skladištenja energije, poput prirodnog plina, vodika, komprimiranog zraka i sl. To je čak i vezano uz mjere prilagodbe, ali mislim da se, na žalost, na nivou nacionalnih mjera nije previše obraćalo pažnju na informacije koje su za istu državu dostupne kao rezultat EU projekata.

Trenutno sudjelujem na EU H2020 ENOS (eng. Enabling Onshore CO₂ Storage in Europe) projektu koji je pri kraju i on obuhvaća široki spektar aktivnosti od edukativnih do praktičnih elemenata pri utiskivanju CO₂. Primjerice, na tom projektu smo upravo pri kraju predavanja i ispita za internacionalni i interdisciplinarni sveučilišni poslijediplomski specijalistički studij Sveučilišta u Zagrebu (eng. CO₂ GeologicalStorage International Master) koji sadrži kolegije vezane uz socijalne aspekte, geološko istraživanje, modeliranje utiskivanja, ekonomske i zakonodavstvo itd. Već sam spomenuo EU H2020 projekt Strategy CCUS, gdje sam voditelj hrvatskog tima, i tu pozivamo zainteresirane iz vladinih organizacija, građanskih udruga, industrijskih predstavnika, znanstvenike i stručnjake na idući skup/radionicu zvanu „Regional Stakeholder Comittee“. Također smo u 2019. godini dovršili nacionalni projekt ESCOM projekt – Evaluacijski sustav za smanjenje emisije CO₂, a rezultat tog projekta je jedinstvena online aplikacija koja pokazuje elemente procjene naftnih, plinskih i geotermalnih resursa u kontekstu CCS-a, od primarne proizvodnje, skladištenja ili korištenja CO₂ do ekonomske procjene svake tehnologije. Aplikacija je još dostupna, i nadam se, pristupačna (lako shvatljiva) svima jer je ideja i bila napraviti demonstraciju metoda kroz interaktivnu online aplikaciju. Popis objavljenih publikacija projekta možete pregledati OVDJE.

Preporuka za prilagodbu klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj je što ranije potencirati najveći mogući broj praktičnih tehničkih mjera koje bi poslužile u „pilot razdoblju“ strategije nakon kojeg bi bile moguće korekcije mjera i brža prilagodba u idućem razdoblju.

Biografija autora

Domagoj Vulin od 2003. godine radi na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, prvo kao stručni suradnik, zatim znanstveni novak, asistent, a od 2011. g. kao nastavnik tj. docent i izvanredni profesor. Doktorsku disertaciju pod nazivom „Modeliranje termodinamičkih i petrofizičkih parametara za geološko skladištenje ugljičnog dioksida“, a tim područjem petrofizike i termodinamike bavi se u sklopu niza znanstvenih projekata EU FP6 i FP7, poput EU GeoCapacity, gdje su prvi put procijenjeni kapaciteti uskladištenja CO₂ u iscrpljenim naftnim i plinskim ležištima te regionalnim akviferima. Pored toga, sudjelovao je u nizu projekata vezanim uz zbrinjavanje CO_2. Bio je u radnoj skupini za prenošenje Direktive o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva u nacionalno zakonodavstvo, sudjelovao u različitim studijama (poput Model tržišta plinom u Republici Hrvatskoj za HROTE, procjena kapaciteta podzemnih skladišta plina Grubišno Polje i PSP Okoli, itd.

Član je uredništva u časopisu „Central European Journal of Engineering“ (De Gruyter Open) te bio evaluator nekoliko HRZZ, stranih nacionalnih i EU projekata. Sudjelovao je kao voditelj hrvatskog tima za procjenu kapaciteta podzemnog skladištenja energije u sklopu EU H2020 projekta ESTMAP (Energy Storage and Mapping) gdje su također prvi put za RH procijenjeni kapaciteti podzemnog skladištenja energije. Trenutno sudjeluje na H2020 projektu ENOS (Enabling Onshore CO₂ Storage in Europe) u sklopu kojeg je autor poglavlja elektroničke knjige „E-lecture 6: CO2-EOR“ te predavač na internacionalnom specijalističkom studiju „CO₂ Geological Storage International Master“, voditelj je hrvatskog tima na EU H2020 projektu vezanom uz istovremeno iskorištavanje i utiskivanje CO₂ (Strategy CCUS) te je bio voditelj znanstvenog projekta ESCOM (Evaluation System for CO₂ Mitigation) vezanog uz smanjenje emisija korištenjem inovativnih tehnologija u naftnoj „upstream“ industriji, koji se provodio u sklopu Programa Vlade Republike Hrvatske za poticanje istraživačkih i razvojnih aktivnosti u području klimatskih promjena, a financirao ga je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost uz podršku Hrvatske zaklade za znanost.

Objava Intervju: Utjecaj klimatskih promjena na energetiku pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

prof. dr. sc. Ivan Pejić

Zavod za oplemenjivanje bilja, genetiku i biometriku, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet, Svetošimunska cesta 25, 10000 Zagreb

Elektronička pošta: ipejic@agr.hr

Zbog negativnih posljedica klimatskih promjena, ali i sličnih drugih globalnih prijetnji poput aktualne pandemije virusa koji uzrokuje bolest COVID-19, društvo će u prvom redu morati biti svjesno većih troškova u proizvodnji hrane i zdravstvenoj skrbi. Međutim, isto tako potrebno je raditi na strategiji zadovoljavanja kritičnih potreba za hranom kroz vlastitu (nacionalnu) proizvodnju. Ovo pretpostavlja određenu zaštitu i poticanje domaće proizvodnje kritičnih proizvoda te potpuno novo vrednovanje proizvoda i usluga usmjerenih na primarne ljudske potrebe, a to su hrana i zdravlje.

Prilagodbe Hrvatske  posljedicama klimatskim promjenama

Sve zemlje, pa tako i Hrvatska, pogođene su klimatskim promjenama i biti će dugoročno izložene istima. Stoga je nužno promišljati, istraživati i djelovati u pravcu što racionalnije prilagodbe novoj situaciji. Hrvatska kao mala zemlja ne može puno doprinijeti ublažavanju klimatskih promjena, ali može i treba se prilagođavati novoj situaciji. Smatram da je svijest o posljedicama klimatskih promjena u Hrvatskoj dosta visoka i da su prilagodbe u pojedinim sektorima već otpočele, ali ritam i opseg promjena nisu na zadovoljavajućem nivou.

Hrvatska definitivno nema dovoljno podataka i istraživačkih radova o utjecaju i ranjivosti na klimatske promjene i o konkretnim mjerama prilagodbe klimatskim promjenama, ali interes istraživačke zajednice, kao i izvori financiranja za ovakva istraživanja rapidno rastu.

Prema klimatskim scenarijima mojih suradnika na projektu (znanstvenici iz Državnog hidrometeorološkog zavoda), klimatske promjene u Hrvatskoj vodit će umjerenom povećanju prosječnih temperatura i smanjenju oborina (u odnosu na globalne scenarije), a potencijal prilagodbe istima je dosta veliki i ako bude ostvaren, omogućava značajno smanjenje rizika. Općenito, očekuje se „skraćivanje proljeća i jeseni“ s naglim prelazima iz hladnih u topla razdoblja i obrnuto.

Najugroženiji dijelovi

Najugroženiji dijelovi su vjerojatno poljoprivreda u cijeloj Europi, konkretno proizvodnja najvažnijih poljoprivrednih kultura (pšenica, kukuruz, ječam, soja i sl.) koje se uzgajaju na stotinama tisuća hektara. Iz domene poljoprivrede, smatram da će sve češći i duži periodi suše imati ukupno najveći utjecaj na rentabilnost proizvodnje najvažnijih izvora hrane za ljude i životinje. Stoga bi trebalo poticati projekte navodnjavanja tamo gdje su mogući i isplativi, a prije svega koristiti sjeme i sadni materijal kultivara tolerantnih na sušu, kao i otpornije pasmine domaćih životinja na isti „stres“ uzrokovan klimatskim promjenama. Svakako treba razmišljati i o uvođenju u proizvodnju novih do sada nekorištenih površina koje su manje izložene „stresu“ zbog suše, a postupno napuštati one gdje je učestalost i jačina suše povećana u zadnjim dekadama. Ovome moraju prethoditi istraživanja.

U poljoprivredi, uzimajući u obzir najvjerojatniji scenarij postupnog zatopljenja i promjene ritma oborina u idućim desetljećima, može se predviđati proširenje areala uzgoja nekih mediteranskih kultura u unutrašnjosti, kao i veća produktivnost nekih relativno nedavno introduciranih kultura poput soje. Međutim, ovo će biti postupni proces koji će istovremeno nositi i niz nepoznanica (npr. pojava novih vrsta, rasa bolesti i štetnika) te će i ovdje biti nužna prateća istraživanja za uspostavu potpuno novih tehnologija proizvodnje.

Povećane prosječne temperature nisu veliki problem za Hrvatsku u poljoprivredi, a vjerojatno i u drugim sektorima, ali povećani broj i trajanje toplinskih valova pričinjavaju štetu u pojedinim godinama i regijama. Iz iskustva na projektima, glavni negativni učinci u poljoprivredi proizlaze iz nedovoljno i/ili loše raspoređenih ukupnih padalina.

Uloga znanosti

Znanost mora osigurati istraživačku infrastrukturu i eksperte za objektivnu procjenu trenutnih posljedica klimatskih promjena i budućih rizika od istih. S rastućim spoznajama i egzaktnim rezultatima o učincima klimatskih promjena, znanstvena zajednica mora izgraditi kanale komunikacije prema izvršnoj vlasti kako bi se hitno i racionalno djelovalo gdje je to najpotrebnije.

Nema gotovih rješenja, već je potrebno u još većoj mjeri poticati istraživanja, tehnološki razvoj i obrazovanje u pravcu identifikacije i iskorištenja pozitivnih posljedica klimatskih promjena.

Primjeri dobre prakse

Primjeri dobre prakse u području poljoprivrede (biljnoj proizvodnji) su inteligentni sustavi navodnjavanja i razvoj novih kultivara poljoprivrednog bilja povećane tolerantnosti na sušu koji u uvjetima povećanog stresa daju sigurnije prinose (bolje podnose sušu) od starih kultivara. Kod visokodohodovnih kultura (povrće, cvijeće i neke vrste voća) razvijaju se i postaju ekonomski sve prihvatljiviji sustavi proizvodnje u zaštićenom prostoru (plastenici, staklenici, specijalne višekatne farme i sl.). Također, strateška orijentacija je na povećanu proizvodnju u neposrednoj blizini velikih tržišta (gradova) uslijed čega se smanjuju troškovi transporta uz istovremeno smanjenje emisije stakleničkih plinova iz transporta.

U poljoprivredi postoji veliki potencijal smanjenja emisije stakleničkih plinova. Također, na raspolaganju je niz novih tehnoloških pravaca kojima je moguće umanjiti rizike i povećati sigurnost proizvodnje hrane. Međutim, sve ovo ima svoju cijenu. Prilagodbe klimatskim promjenama u cilju sigurne proizvodnje hrane vezane su uz povećana ulaganja i proizvodne troškove. U uvjetima sadašnje globalno slobodne tržišne ekonomije, bez poticaja izvan sustava poljoprivrede ili povećanja cijene hrane, ovo se neće moći ostvariti.

Moja preporuka za prilagodbu klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj je pozitivno diskriminirati (financirati ili porezno rasterećivati) sve društvene procese koji mogu egzaktno dokazati veću prilagodljivost, učinkovitost ili otpornost na pojave izazvane klimatskim promjenama. To mogu biti napredni sustavi obrane od poplava, prevencije požara, proizvodnje ili konzerviranja energije iz silovitih prirodnih pojava, ali i cjenovno prihvatljivi sustavi koji umanjuju štete od suše u poljoprivredi, poput genetskog poboljšanja kultivara poljoprivrednog bilja.

Projekti

U periodu 2017. – 2019. vodio sam veliki istraživački projekt koji se bavio procjenom genetske prilagodljivosti nekih važnih poljoprivrednih kultura na uvjete sve češće suše.  Trenutno sudjelujem u novom istraživačkom projektu koji na sličan način brine o budućem održivom vinogradarstvu. Krajnji cilj ovih projekata je izbor ili stvaranje novih kultivara poljoprivrednog bilja koji će biti tolerantniji na sušu, tj. osigurati istu ili veću proizvodnju u uvjetima bez navodnjavanja.

Voditelj sam projekta „Procjena genetske adaptabilnosti hrvatskog sortimenta kukuruza i soje u funkciji oplemenjivanja prema tolerantnosti na sušu“ (AGRO-DROUGHT-ADAPT, 2017.-2019.) kojega su financirali Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) i Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ), unutar Programa poticanja istraživačkih i razvojnih aktivnosti u području klimatskih promjena Vlade Republike Hrvatske. Tijekom dvogodišnjeg projekta unaprijeđena je metodika procjene ekonomski značajne suše te je izdvojena germplazma (izvori biljnog materijala) radi povećanja tolerantnosti na sušu. Temeljem ovih spoznaja unaprijeđene su metode oplemenjivanja bilja kojima hrvatski oplemenjivači stvaraju nove kultivare povećane tolerantnosti na sušu. Popis publikacija projekta možete pregledati OVDJE.

Biografija autora

Dr. sc. Ivan Pejić, redoviti profesor u trajnom zvanju, zaposlen je u Zavodu za oplemenjivanje bilja, genetiku i biometriku Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član je Znanstvenog centra izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja (CroP-BioDiv).  Diplomirao je 1986. na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta „Josip Juraj Strossmayer“ u Osijeku, a magistrirao (1992.) i doktorirao (1996.) na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s disertacijom iz područja identifikacije genotipa i mapiranja gena za kvantitativna svojstva primjenom molekularnih markera. Dio istraživanja za svoju disertaciju izveo je na Sveučilištu Udine (Italija) i Državnom sveučilištu Sjeverna Karolina (SAD), a poslijedoktorsko usavršavanje obavio je na Sveučilištu Hohenheim (Njemačka).  Nositelj je modula Oplemenjivanje bilja na preddiplomskom studiju, Oplemenjivanje voćaka i vinove loze i Molekularno oplemenjivanje bilja na diplomskim studijima, te modula Metode molekularnog oplemenjivanja bilja na poslijediplomskom doktorskom studiju. Bio je mentorom 11 disertacija.  U znanstveno-istraživačkom radu primarno se bavi primjenom molekularnih metoda u analizi biodiverziteta i razvoju novih kultivara poljoprivrednog bilja.  Bio je suradnik ili koordinator više znanstveno-istraživačkih projekata, među kojima i voditelj projekta „Procjena adaptabilnosti hrvatskog sortimenta kukuruza i soje u funkciji oplemenjivanja za tolerantnost na sušu“ (HRZZ, 2017. – 2019.).  Autor je većeg broja znanstvenih radova od kojih je 47 (articles) referirano u ISI WoS (suma citata: 1518, h-index: 16). Koautor je dva udžbenika, četiri knjige (nacionalno izdanje) i osam poglavlja u knjizi (nacionalno i inozemno izdanje), te suurednik jedne monografije.

Objava Intervju: Prilagodba klimatskih promjena s ciljem sigurne proizvodnje hrane pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.

Dr. sc. Maria Blažina 

Centar za istraživanje mora, Institut Ruđer Bošković, Ul. G. Paliage 5, 52210 Rovinj 

Elektronička pošta: mblazina@irb.hr

U prilagodbi klimatskim promjenama potrebno je djelovati odmah kako bismo učinke vidjeli za 50 – 100 godina. Podizanje razine svijesti od najranije dobi omogućit će svim generacijama prihvaćanje novog koncepta održive i CO₂ neutralne ekonomije. Pored energije, drugi veliki problem koji očekuje čovječanstvo je proizvodnja i dostupnost hrane. Hrvatska ima velike mogućnosti da se profilira kao zemlja koja je pravovremeno reagirala na klimatske promjene, kao pouzdan proizvođač i izvoznik hrane, kao proizvođač, moguće i izvoznik, CO₂-neutralnih energenata, i na kraju kao sigurna, čista i ekološki održiva turistička destinacija.

Prilagodbe Hrvatske posljedicama klimatskih promjena

Hrvatska ima dobre planove i uglavnom je usklađena sa strategijama i direktivama Europske komisije o prilagodbi klimatskim promjenama, no provedba tih planova trebala bi biti daleko brža i sistematičnija. Važan je fokus na 3 osnovna područja: energetika, hrana, voda. Trenutno Hrvatska podmiruje 50% svojih energetskih potreba, a ostatak uvozi. S obzirom na podneblje i dostupnost energije Sunca, vjetra i vode, Hrvatska može i mora sve svoje energetske potrebe zadovoljiti korištenjem obnovljivih izvora. S gospodarskim rastom sigurno će nam rasti i energetske potrebe. Kako bismo u tom rastu bili neovisni o fosilnim energentima moramo intenzivno raditi na „ozelenjavanju“ niza sektora, poput energetike, prometa, industrije ili poljoprivrede. Razvoj javnog prijevoza i njegovo baziranje na energentima iz obnovljivih izvora, a poglavito razvoj željezničke infrastrukture značajno bi pridonijeli smanjenju emisija i ekološkoj održivosti sektora energetike. Izgradnja pasivnih i niskoenergetskih stambenih i poslovnih objekata, proizvodnja toplinske, rashladne i električne energije iz energije Sunčeva zračenja te korištenje hidroenergije kadgod i gdjegod je to moguće. Kod proizvodnje hrane valja se orijentirati na organsku akvakulturu, uvođenje novih vrsta u uzgoj i primjenu strogih mjera zaštite divljeg ribljeg fonda. Analogni pristup poželjno je primijeniti i u poljoprivredi. Za održivost poljoprivrede i akvakulture značajno je kvalitetno upravljanje vodama. Ta se tema nadovezuje na bioremedijaciju otpadnih voda, navodnjavanje i racionalizaciju potrošnje vode. Ako se ova 3 područja povežu na mudar način, bit ćemo na tragu uspostave cirkularne ekonomije.

S godinama se može uočiti sve učestalija pojava novih, alohtonih vrsta riba, makro i mikroalgi te želatinoznog zooplanktona, većinom iz toplijih južnih mora. Neke od njih su potencijalno toksične pa posljedice mogu biti ozbiljne i za riblji fond i za kupače. S porastom ljetnih temperatura kod nas je opažen sve učestaliji toksični dinoflagelat Ostreopsis ovata i rebraš Mnemniopsis leidyi koji se hrani jajašcima i larvama komercijalno najvažnijih vrsta riba.

Smanjenje oborina, manji dotok hranjivih tvari s kopna i promjena morske cirkulacije utječu na oligotrofikaciju obalnih mora. Primarna proizvodnja, a i sama struktura fitoplanktona se mijenja, od većih ka sitnijim vrstama koje su tipične za oligotrofna mora. Sve prilagodbe koje bismo primijenili kao odgovor na navedene prijetnje moraju biti usmjerene prema očuvanju bioraznolikosti. Aktivnosti koje doprinose razvoju akvakulture i održivosti ribarstva su jedne od mjera, dok su na drugoj strani mjere smanjenja antropogenog onečišćenja zbog turističke, industrijske i urbane aktivnosti. Dugoročna planiranja se trebaju temeljiti na ekološkim modelima dobivenim integriranjem socio-ekonomskih, fizikalnih, kemijskih i bioloških podataka o cjelokupnom ekosustavu od interesa.

Najugroženiji dijelovi

U nekim dijelovima Hrvatske temperature ljeti prelaze dosadašnje rekorde za 2°C, što nas čini i ekološki i socioekonomski vrlo ranjivima. Stoga, možemo očekivati sve blaže zime i ekstremno vruća i suha ljeta. U zadnje vrijeme je očigledno da će u Hrvatskoj biti sve češće suše, poplave ili neuobičajeno blage zime što čini poljoprivredu znatno osjetljivijom. Kao posljedicu direktnih promjena klime, možemo očekivati „domino efekt“ promjene prinosa kultura, preraspodjelu dobave i ujedno porast cijene vodnih resursa, energenata i hrane. U sprezi s promjenama klimatskih uvjeta procesi poput populacijskog rasta, promjene prehrambenih navika ili proizvodnje biogoriva postavljaju nam velike izazove u potražnji za hranom i cijenama.

U kontinentalnoj Hrvatskoj sve su češće i financijski veće štete od suše, dok na obali Jadrana trpimo sve češće olujna nevremena koja sa sobom nose pijavice, poplavljivanje obalnih gradova, uništavanje infrastrukture u akvakulturi i također velike materijalne gubitke. Najveće štete pretrpjet će obalna Hrvatska i istočna Hrvatska. Stoga, potrebna je sveobuhvatna i hitna provedba navodnjavanja poljoprivrednih površina, prilagodba urbanističkih planova i podizanje nadmorske visine obala gradova te slične mjere. Uz to, preciznim navodnjavanjem uskladila bi se količina i raspodjela potrošene vode sa stvarnim potrebama nasada.

Hrvatska nije spremna na nadolazeće promjene ni na razini individualnih domaćinstava ni šire te joj je potrebna hitna prilagodba u agrikulturnom, urbanom i industrijskom smislu. Potreban je cjelovit pristup u provedbi nacionalne Strategije prilagodbe klimatskim promjenama, kojom bismo sustavno slijedili iste ciljeve na lokalnoj i nacionalnoj razini, čime bismo ostvarili predispoziciju da Hrvatska u globalnom prostoru bude pokretač zelenog i CO₂ neutralnog gospodarstva.

Uloga znanosti

Naše znanstvene ustanove imaju dugogodišnju tradiciju sustavnog praćenja stanja fizikalnih, kemijskih i bioloških parametara i promjena u okolišu. To je izvanredna baza za izradu globalnih matematičkih modela kojima se može predvidjeti daljnji tijek promjena u klimi i posljedično u životnim zajednicama. U kombinaciji s laboratorijskim i in situ eksperimentima nebrojene su mogućnosti predviđanja promjena. Jednom kad ste u stanju predvidjeti promjene u ekosustavu možete i utjecati na njihov tijek i intenzitet. Primjerice, ekofiziološkim modeliranjem može se predvidjeti odgovor fitoplanktona na promjene kiselosti mora, porast temperature ili promjene u sezonskom ciklusu. To nam daje informaciju koliki je kapacitet prilagodbe pojedine vrste, što može biti korisno i za ekologiju i za akvakulturu. Kad je riječ o fitoplanktonu, on je značajan proizvođač kisika, hrana za ribe, a i igra važnu ulogu u uklanjanju ugljičnog dioksida iz atmosfere zbog velike sposobnosti njegove asimilacije (eng. CO₂ sink). Prošle godine (2019. g.) smo organizirali znanstveno popularnu radionicu u Rovinju, gdje smo predstavili mogućnosti učinkovitog kogeneracijskog pročišćavanja otpadnih voda rafinerije nafte uz pomoć jadranskih mikroalgi.

Digitalizacija monitoringa i uspostava daljinskog sustava praćenja stanja (eng. remote observing system) kroz nove IT tehnologije, te veća interdisciplinarnost u istraživanjima i izradi predikcijskih modela značajno bi doprinijeli kvaliteti i pravovremenosti informacija te našoj spremnosti da reagiramo na predstojeće izazove klimatskih promjena. U prilagodbi na klimatske promjene prvi, osnovni i najveći korak za Hrvatsku, kao i cijelo čovječanstvo, jest smanjenje emisija stakleničkih plinova i prelazak na niskougljičnu, održivu energetiku. Nacionalne planove trebaju pratiti lokalne politike,  osiguravanjem javnog prometa na električni pogon, olakšavanjem investicija za energetski napredne sustave (i proizvodnju i ugradnju), izgradnjom infrastrukture koja omogućava smanjenje potrošnje energenata, smanjenjem fiksnih troškova i većim korištenjem obnovljivih izvora.

Primjeri dobre prakse

Primjer dobre prakse u Europskoj uniji je korištenje solarne energije i drugih obnovljivih izvora energije poput vjetra i vode. Instaliranje solarnih kolektora i fotonaponskih ćelija na krovovima i fasadama kod velikih objekata i privatnih kuća, korištenje pametnih solarnih uličnih klupa i autobusnih stanica za akumulaciju električne energije jednostavan je i vrlo pristupačan oblik konverzije sunčeve u toplinsku ili električnu energiju. Drugi primjer je regulacija vodnih tokova i izgradnja malih hidrocentrala, iako je u Hrvatskoj znatno slabija inicijativa usmjerena prema takvim oblicima opskrbe energijom iz obnovljivih izvora. Premda ribarstvo i akvakultura u sinergiji s klimatskim promjenama predstavljaju značajan pritisak za slatkovodne i morske ekosustave, te također zahtijevaju prilagodbu i racionalizaciju, tu se Hrvatska može istaknuti kao primjer dobre prakse. Hrvatska i Italija su nedavno kroz bilateralni dogovor i međusobno usuglašavanje sa zadrugama ribara o obustavi ribolova kroz duži period, postigle odlične rezultate u regeneraciji divljeg ribljeg fonda. Uspostava zaštićenih ribolovnih zona u područjima mrijesta i podvodnih parkova izuzetno je važna za očuvanje, ne samo komercijalnih vrsta ribe, nego i za generalno očuvanje bioraznolikosti, zaštitu od erozije te umanjenje štetnih posljedica klimatskih promjena.

Društvo se može bolje pripremiti na negativne posljedice klimatskih promjena donošenjem strategija na lokalnoj razini, uključenjem mjera prilagodbe u urbanističke planove te redovitim i kvalitetnim informiranjem stanovništva. Strategije i planove potrebno je izraditi na temelju matematičkih projekcija i ekoloških modela. Kvalitetne projekcije moguće su jedino uz uspostavu sustava kontinuiranog praćenja (eng. remote sensing system) i snimanje podataka o fizikalnim, kemijskim i biološkim parametrima u okolišu.

Neizbježno je da ćemo nastaviti živjeti s klimatskim promjenama i mi i brojne buduće generacije. Prilagodba je nužna, ali ako uspijemo usporiti procese klimatskih promjena imat ćemo više vremena i za bezbolniju prilagodbu. Razmišljajući o ostavštini za buduće generacije svakako možemo smatrati da je ublažavanje klimatskih promjena prioritet. Ono što možemo i već djelomično činimo, je sustavno smanjenje emisija stakleničkih plinova, razvoj CO₂ neutralnih izvora energije i razvoj procesa za njihovu akumulaciju i pohranu (eng. Carbon Capture, Utilization and Storage, CCU i CCUS technology).

Projekti

Dugi niz godina uložena su značajna sredstva u monitoring programe, međutim zadnjih desetak godina, kad je riječ o moru, otkako je obustavljen projekt „Jadran“, istraživanja su „usitnjena“ i puno je teže objediniti baze i provoditi integrirane studije nego prije. Također je postalo nemoguće pribaviti sredstva za održavanje neophodne infrastrukture za prikupljanje, pohranu i obradu podataka. U praćenju klimatskih promjena ključni su dugoročni nizovi podataka koji omogućavaju izradu ekoloških modela i predviđanje daljnjeg tijeka promjena. Bilo bi dobro da taj kontinuitet nije prekinut i da nam infrastruktura nije zastarjela. Premda su klimatske promjene u zadnje vrijeme nešto češće samostalna tema natječaja za znanstveno-istraživačke projekte, za moderniziranje pristupa i tehnoloških mogućnosti u naprednim istraživanjima te konkurentnost u globalnim asocijacijama, potrebno je daleko više sredstava.

U razdoblju 2017. – 2019. g. suradnjom Instituta Ruđer Bošković, Sveučilišta Santa Barbara (Kalifornija, SAD) i INA industrija nafte d.d. proveli smo istraživanje Procjene potencijala jadranskih algi za kogeneracijsku proizvodnju biogoriva 3. generacije. Projektom se formirao integrirani matematički model uzgoja proučavanih vrsta mikroalgi iz Jadranskog mora uz definiranje uvjeta uzgoja potencijalnih radnih kultura za proizvodnju biogoriva 3. generacije. Putem objavljenih publikacija rezultati navedenog projekta su javno dostupni.

Provedena su fiziološka istraživanja jadranskih vrsta u fotobioreaktorskom sustavu, a dobiveni rezultati pokazuju da se optimizacijom uvjeta kultivacije može postići povećanje produktivnosti bioprocesa. Izrađena je i ekonomska procjena održivosti predloženih novoformiranih sustava proizvodnje biodizela s odabranim kulturama mikroalgi uz primjenu rafinerijskih otpadnih voda s relativno velikim koncentracijama amonijaka. Rezultati su pokazali da kogeneracijska proizvodnja biodizela iz algalne biomase u industriji prerade nafte može znatno smanjiti troškove pročišćavanja otpadnih voda klasičnim biološkim postupkom. Međutim, dobivena biomasa, odnosno količine na taj način dobivenog biogoriva, premale su da bi zadovoljile današnje potrebe petrokemijske industrije. Dodatno, dokle god su fosilna goriva dostupna, ona će biti cjenovno daleko konkurentnija. Naravno, to ne znači da trebamo odustati od proizvodnje biogoriva, nego da ulaganje u razvoj i proizvodnju biogoriva treba gledati kao investiciju u kvalitetniju budućnost u kojoj će energenti biti ekološki i ekonomski održivi. Isto se odnosi i na razvoj ostalih alternativnih pogonskih sustava.

Biografija autora

Dr. sc. Maria Blažina trenutno radi kao viša znanstvena suradnica u Centru za istraživanje mora u Rovinju na Institutu Ruđer Bošković. Diplomirala je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, Sveučilište u Zagrebu. Na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postala je magistar oceanologije te je na istom fakultetu doktorirala Znanost o moru 2008. godine. Poslijedoktorsko usavršavanje provela je na Sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu (Njemačka) u sklopu Marie Sklodovska-Curie programa. Dr. sc. Blažina aktivno se bavi istraživanjem bioloških procesa u ekosustavu Jadranskog mora, s posebnim naglaskom na fiziologiju mikroorganizama u vodenom stupcu. Sudjelovala je u 6 međunarodnih i 8 nacionalnih projekata, uključujući i programe sustavnog praćenja stanja i promjena u priobalju. Dosad je vodila 3 znanstveno-istraživačka projekta te objavila 30 znanstvenih radova i 1 poglavlje u knjizi. Dodatno iskustvo stekla je  primjenom znanstvenih spoznaja kroz izradu ekoloških elaborata, stručne usluge za gospodarske subjekte, suradnju s njemačkom spin-off tvrtkom NanotecMarin GmbH i provedbu projekata s partnerima iz industrijskog sektora (SIC d.o.o. i INA d.d.). Od 2017. je u radu fokusirana na procjenu potencijala jadranskih algi u kogeneracijskoj proizvodnji biogoriva, unaprjeđivanje bioloških procesa u remedijaciji toksičnih industrijskih otpadnih voda, te primjenu mikroalgi kao CO₂-sinka (razvoj CCUS tehnologija za suzbijanje klimatskih promjena).

Objava Intervju: Utjecaj klimatskih promjena na morski ekosustav pojavila se prvi puta na Prilagodba Klimi.